Širom Vojvodine

 

Sonćani Ivan i Nataša Topal predusretljivi su, obični, jednostavni ljudi. Kuća im odiše prefinjenošću, dominira drvenarija. I to ne bilo kakva. Svaki komad je unikatan, godinama rađen njihovom rukom i dušom, od najkvalitetnijeg drveta.

 

Istiro sam kera na vrijeme

 

Ivan, seoski deran, za sumještane je bio veliki nestaško i avanturist. U momačkim danima, ljubimac djevojaka, bio je veliki zaljubljenik u motore, kasnije automobile. Iako su skoro svi iz okruženja očekivali da će na izučavanje automehaničarskog ili nekog sličnog, na iznenađenje izučio je tesarski zanat. 

 

 

»Drvo osjećam još od dječačkih dana. Godinama me je sve više izazivalo, pa nije bilo dvojbe pri upisivanju zanimanja. Prvo uposlenje poslije škole bilo mi je u apatinskom brodogradilištu, na mjestu brodskoga stolara. Nisam želio raditi za trakom, u nekoj stolarskoj tvornici, zbog monotonije, zbog odsustva individualne kreativnosti. S druge strane, brodsko stolarstvo je specifičan posao, mnoga rješenja često iziskuju veliko znanje, kreativnost. To me je ispunilo velikim zadovoljstvom i drvo je sve više postajalo moja strast«, priča Ivan. 

Epizoda s motorima, pomalo razuzdanim životom, ali i s mnogim mladalačkim ljubavima prošla je kad je u njegov život ušla Nataša. 

»Ni za čim ne žalim, kako bi moji Šokci rekli, istiro sam kera na vrijeme, dok nitko nije plakao niti za jednom mojom protraćenom minutom. Smirio sam se i odjednom mi ništa od proživljenoga nije nedostajalo. S Natašom sam pronašao i stvorio sve što vrijedi u mojem životu. Oboje smo vrlo ponosni na naše dvije curice: Ivanu, poljoprivrednog tehničara i Adrijanu, studenticu medicine. Obitelj nam je svetinja, posvećeni smo joj maksimalno i u njoj nalazimo i mir i potrebnu snagu za posao koji radimo«, priča Ivan dok Nataša poslužuje kavu.

 

I. Andrašić

 

Opširnije u tiskanom izdanju