Svi žele biti u Božjoj blizini, osobito kada su u nekoj nevolji, jer Božja blizina jamči sigurnost. Ipak, za boravak u Božjoj blizini nije dovoljno to samo željeti, već nešto po tom pitanju i učiniti. Još u Starom zavjetu Bog je bio uz svoj narod kada su vršili njegove zapovijedi, a kada su zapovijedi zanemarili i na njega zaboravili, on im više nije bio blizu. Danas je isto tako. U Božjoj blizini je onaj tko to želi biti, onaj koji čuva Božje zapovijedi i na Boga ne zaboravlja. Iako to zvuči poprilično jednostavno, ipak nije. Božje zapovijedi nisu tek neki propisi kojih se treba pridržavati, one traže cijelog čovjeka. Vjernik treba uz njih prianjati cijelim svojim bićem, trebaju se vršiti iz srca.

Iz dubine srca

Ove, dvadeset i prve nedjelje kroz godinu, psalmist se pita tko smije prebivati u šatoru Gospodnjem. Pita se to svaki vjernik koji želi živjeti u okrilju Božje blizine. A psalmist daje i odgovor, pa između ostalog kaže: »Onaj samo tko živi čestito, koji čini pravicu, i istinu iz srca zbori, i ne kleveće jezikom.« (Ps 15, 2-3a) Cijeli Psalam 15 zapravo poručuje da je uz Boga onaj koji vrši njegove zapovijedi, ali ne samo izvana, nego čini to iz dubine svoga srca. Tada Božja zapovijed oblikuje cijeli njegov život, njegovo ponašanje, misli i osjećaje. Kada čovjek dopusti da Božja riječ tako na njega utiče, onda je on uz Boga.
I Jakov u svojoj poslanici piše: »Sa svom krotkošću primite usađenu riječ koja ima moć spasiti duše vaše. Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe. Bogoljubnost čista i neokaljana jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj nevolji, čuvati se neokaljanim od ovoga svijeta.« (Jak 1,21b-22.27). Život prema Božjoj riječi znači prihvaćanje spasenja koje nam je dano po Kristu Isusu. Svi se želimo spasiti, ali ne živimo prema onome što nas Gospodin uči. Ili nam je suviše teško, ili nas previše zamara, ili nam nije dovoljno atraktivno i suvremeno. Tad postajemo samo slušatelji i da, kao što kaže sv. Jakov, zavaravamo se. Jer neće nas spasiti ako znamo što su Božje zapovijedi, što to Krist naučava, spasit ćemo se ako po tome živimo. Nije važno znanje, nego način života. Ljubiti bližnjeg i pomoći onome koji nas treba, ne dopustiti svijetu da nas udalji od Boga, to je bogoljubnost, uči nas sv. Jakov.

Ne formalizmu

I Isus ove nedjelje opominje: »Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene« (Mk 7,6). On ove riječi upućuje farizejima, koji su častili Boga strogim obdržavanjem propisa, i to je bilo sve. Njihovo je srce bilo daleko od Boga, ispunjavali su formu bez ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Tako su sami sebe zavaravali da su bolji od drugih, da su bliže Bogu, a zapravo nisu. I sami smo u toj opasnosti, ako svoju vjeru svodimo samo na strogo obdržavanje vjerskih propisa. Propisi su tu samo da nas usmjeravaju, ali naše srce mora biti Božje, naš život mora biti oblikovan Božjom riječju, ljubav treba biti pokretač svemu tome. I to što svakoga dana molimo, i što smo redoviti na misi, i što se ispovijedamo, ako to činimo iz običaja, navike, iz nekog straha od Božje kazne, te ako mislimo jer smo ispunili formu da smo bolji od nekih koji nisu, sve nas to pretvara u farizeje suvremenog doba. Dobro koje činimo, ljubav koja oblikuje naš život i pokreće naša djela, to je ono što nas vodi k spasenju i od slušatelja pretvara nas u one koji žive Božju riječ. Tada smo u Božjoj blizini i ne moramo se ničeg bojati.