Jedan od najčuvenijih poslijeratnih subotičkih restorana svakako je bila Bela lađa, iako su je mnogi zbog svoje noćne aktivnosti nazivali i kavanom. Ne ulazeći u precizne definicije i različitosti između ova dva ugostiteljska pojma, ovaj restoran – kavana, vrlo egzotičnog imena za grad u središtu bačke ravnice, bio je na svakodnevnoj usluzi svojim gostima nekoliko desetljeća. Stariji Subotičani će se prisjetiti svojih davnašnjih posjeta Beloj lađi, a mnogima koji su tek bili došli i doselili je obrok, u ovom restoranu kako je to na izlozima bilo označeno na oba govorna jezika (srpskohrvatski i mađarski), bio prvi koji su pojeli u novoj životnoj sredini. 
Zahvaljujući Franji Romiću, upravitelju (poslovođi) Bele lađe, na početku osamdesetih godina prošloga vijeka, u prilici smo podrobnije saznati i priču o jednom pomalo specifičnom gradskom restoranu. 
»Nepune četiri godine (od 1981. do polovine 1985.) radio sam kao poslovođa u čuvenoj Beloj lađi, koja je u to vrijeme bila dio Ugostiteljsko turističke radne organizacije (UTRO) Palić. U to vrijeme ovaj ugostiteljski objekt je radio istovremeno kao restoran, express restoran i kavana. Naime, tijekom dana, u prijepodnevnim satima je to bio express restoran, kuharice su počinjale s radom već od ranog jutra (četiri sata) i dva sata kasnije bilo je otvaranje i mogla su se jesti topla kuhana jela. Naši redoviti prijepodnevni gosti su mahom bili trgovci iz gradskih prodavaonica i ja sam zbog toga veliki akcent stavljao upravo na pripremanje standardnih domaćih jela koja se jedu ‘kašikom’. U redovitoj dnevnoj ponudi je bio naš glasoviti grah (čorbast ili gust) s faširima i kobasicama, škembići, gulaš, paprikaši i sl., a postojala je i tzv. dnevna ponuda u kojoj bi bilo istaknuto pojedino jelo (npr. musaka). Gosti su, na početku ‘linije’ uzimali poslužavnik i pribor za jelo i samostalno birali jela koja su se nalazila u ponudi express restorana, kruh, salate i slastice i potom na blagajni plaćali svoju narudžbu. Bela lađa je, kako bi se to danas kazalo, kao restoran brze hrane radila svakoga dana od 6 do 18 sati navečer, a potom bi se ‘transformirala’ u kavanu s restoranskom i glazbenom ponudom koja je, ovisno o gostima, znala raditi i do kasnih noćnih sati. Moram napomenuti kako je i tijekom dana, negdje od 11 sati, radio i zasebni dio tzv. a la carte restoranske ponude, tj. gosti su mogli poručivati i jela iz proširene ponude (roštilj, pečenje,  i sl.). I tako svakoga dana, izuzev srijede kada se radilo po skraćenom radnom vremenu do 21 sat. Osim gostiju koji su hranu konzumirali u našem objektu, bilo je i puno naših konzumenata koji su dolazili po hranu u popularnim ‘ručkonošama’ i nosili je doma. Porcije su bile bogate (npr. za dvije osobe bilo je dovoljno i za treću), a kada se nosila hrana iz expressa, onda su cijene bile znatno niže (umanjene za vrijednost restoranske usluge). Ta pogodnost je posebice odgovarala slabije stojećim i starijim sugrađanima, pa su se mnoge subotičke obitelji prehranjivale toplim obrokom iz Bele lađe. Kapacitet restorana – kavane je bio osamdeset sjedećih mjesta, a tijekom udarnih dana vikenda (petak-nedjelja) tražio se stolac više. Bili smo otvoreni za sve vrste proslava, manjih ili većih, a redovito se i dočekivala Nova godina uz bogatu prigodnu gastronomsku ponudu. Glazba je bila izuzetno važan činitelj kavanske ponude i na poslovođama je bila teška zadaća pronalaženja i angažiranja kvalitetnih izvođača. Jer dobra glazba je uvelike utjecala i na dobro poslovanje. U Beloj lađi su svirali najpoznatiji subotički glazbenici onoga vremena (Todorova banda, Miloševa banda, Nestor Gabrić i dr.)«, priča Franjo Romić.
Zanimljivo je istaknuti kako je Bela lađa imala i svoje ‘ekspoziture’, tzv. eksterne objekte koji su poslovali u sklopu Autoopreme u Aleksandrovu, policijske postaje u Ulici Matije Gupca, kantina SUP-a i objekt u Lenjinovom parku.
Neki od poznatijih poslovođa Bele lađe, iz starijih vremena, bili su Josip Čović i Ljubo Pejović. 
D. P.