Prezime Šišković javlja se u Subotici i Somboru. Nije isključeno da je riječ o istom rodu. Međutim, najpoznatiji nositelji prezimena bili su predstavnici aristokratske obitelji, koja je živjela u Segedinu koncem 17. i početkom 18. stoljeća. Brojni istraživači otkrivali su poneku pojedinost o obitelji, koja je obilježila povijest Segedina i Čongradske županije. Među njima su János Reizner, koji je napisao višetomnu monografiju o povijesti Segedina, te Josip Vojnić od Bajše, koji je sakupio neke neobjavljene izvore, koji bacaju svjetlost na povijest obitelji Šišković. Posljedično, podaci o segedinskim Šiškovićima leže rasuti po raznim publikacijama i rukopisima. Većinu raspoloživih podataka sakupili su i prezentirali Ladislav Heka (Dalmatini (Bunjevci) u slobodnim kraljevskim gradovima Segedinu i Subotici) i Milan Stepanović (Plemićke porodice bačkih Bunjevaca).
Andrija Šišković
Segedinski Šiškovići su podrijetlom iz Varaždinske županije. U Segedin su se preselili koncem 17. stoljeća. Andrija i Luka Šišković se javljaju 1702. kao kupci kuće, koja je pripadala husaru Mihályu Patakiju. Luka se poslom preselio u Njitransku županiju (danas Slovačka), a Andrija je ostao u Segedinu i stekao veliki ugled. Oko 1706. upisan je kao krznar. Godine 1712. postao je segedinski senator. U dva navrata je bio izaslanik grada u ugarskom saboru u Požunu (1712. i 1715.). Prema jednoj zabilješci o obrazovanosti segedinskih senatora, Andrija je slabo znao latinski, ali je znao njemački, mađarski i »racki« (hrvatski) i usmeno, ali i pismeno (cum scriptura optime). U to vrijeme je i trgovao stokom. U kolovozu 1717. segedinski Senat ga je kaznio zbog »podsticanja razdora i rada protiv interesa grada«. Suspendirao mu je članstvo i simbolično osudio na osam dana zatvora. Navodno, Andrija je dostavio čanadskom biskupu i kumanskoj zajednici neke povjerljive dokumente. Također, 1718. Andrija je protiv volje većine senata podržao interese njemačke zajednice. Štoviše, i sam se izjasnio kao Nijemac. Senat ga je tom prilikom zatvorio. Upravo u to vrijeme habsburški car Karlo VI. je izdao u Beču ugarsko plemstvo Andriji Šiškoviću, njegovoj supruzi Mariji Šarac, njihovim sinovima, Franji-Antunu i Franji-Filipu, te kćerkama Katarini i Luciji (14. VII. 1718.). Čongradska županija je priznala i objavila tu povelju na svojoj skupštini 1720. Tek 1731. Andrija je ponovno izabran za gradskog senatora. Također je ušao u strukturu Čongradske županije. Početkom 1734. izabran je za županijskog zakletnika. Umro je 12. VI. 1740. u 72. godini života. Interesantno je da je bio svjedok (kum) na vjenčanju Gergelya Temesvárija u Subotici (23. VI. 1737.). Njegovo prezime je tu upisano kao Sciscovich.
Andrija i Agneza Šišković
Andrijin sin Franjo Antun obnašao je razne dužnosti u prekotisanskom okrugu (istočna Mađarska). Školovao se u Đerskoj isusovačkoj gimnaziji. Bio je između ostalog prisjednik (assessor) Sudbenog stola gorespomenutog okruga. Njegova sestra Agneza udala se za Subotičanina Nikolu Guganovića iz plemenite obitelji Guganovića. Agneza je često pisala svom bratu. U zbirci rukopisa Josipa Vojnića od Bajše ostalo je sačuvano više prijepisa njenih pisama. Pisma bacaju svjetlost na prilike kako u obitelji Šišković, tako i Subotici. Agneza primjerice piše 30. I. 1766. svom bratu: »Nemoguće je da ne napravimo grešku u kojoj mađarskoj riječi, s obzirom na to da ovdje (u Subotici – primj. V. N.) živi više Dalmatinaca nego Mađara, pa stoga više koristimo dalmatinske riječi nego mađarske«. Dalje piše: »Dajem na znanje mom bratu to da nismo zaboravili mađarski jezik. I ja, i moj suprug, i moja deca, svi ga znamo...«.
Josip Šišković
Andrija je imao još dvojicu sinova. Franjo Filip je bio redovnik reda sv. Franje iz Paole u Pečuju. Josip Šišković (1719. – 1783.), najmlađi Andrijin sin, također je dobio visoko obrazovanje. Školovao se u Požunskoj isusovačkoj gimnaziji. Međutim, posvetio se vojnoj karijeri. Sudjelovao je u gotovo svim ratovima koje je Habsburška monarhija vodila tijekom 18. stoljeća: Austrijsko-turskom ratu (1737. – 1739.) i Ratu za austrijsko naslijeđe (1740. – 1748.) i Sedmogodišnjem ratu (1756. – 1763.). Uznapredovao je sve do čina feldmaršala-lajtnanta. Zapažena je bila njegova uloga u bitci kod Kolina (u Češkoj) u kojoj su se borili Austrijanci i Prusi 18. V. 1757. Iako je ranjen u bitci, ostao je na bojištu do samog kraja. Godine 1762. povjerena mu je 37. pješačka pukovnija, koja je prozvana po njemu. U ovoj pukovniji služio je kratko i grof János Fekete, mađarski pjesnik. Godine 1763. Josip Šišković je imenovan za člana Dvorskog ratnog vijeća (Ministarstva za vojsku). Grgur Peštalić mu je posvetio šest stihova svog spjeva: »Sve nadhodi Šišković delija, / Kako Turci vele begberlija; / On za svoje u vojski vridnosti, / I na boju mloge razumnosti, / Posta knezom, Vojvoda nazva se , / I Ban Pemski privridni prozva se«.
