Isusova čuda privlačila su mnoge k njemu. Neki su dolazili iz radoznalosti, neki iz potrebe, neku su sumnjali, a neki vjerovali. Koji god razlog bio, čuda su oko Isusa okupljala mnoštvo. Tako i Ivan u svom evanđelju zapisuje: »Slijedilo ga silno mnoštvo jer su gledali znamenja što ih je činio na bolesnicima.« (Iv 6,2). No, nijedno Isusovo čudo nije imalo za svrhu zadiviti narod, Isus ih nije činio kako bi njegova popularnost rasla, već je njima otkrivao svoj identitet, a istovremeno i poučavao. Sve što je činio u pozadini je imalo pouku za okupljene, koja je jednako aktualna i danas.
Narod želi čudo
Jedno od najpoznatijih čuda, koje prenose sva četiri evanđelje je događaj kada je Isus nahranio više tisuća ljudi s nekoliko kruhova i ribica. Mnoštvo ga je slijedilo, okupilo se slušati ga, a nadalo se i vidjeti neko čudo. Kada je vidio mnogo naroda, Isus pita Filipa gdje može kupiti hranu za sve njih. Evanđelist zapisuje da je Isus samo iskušavao Filipa, a da je već znao što će učiniti. Filip tako promatra ovu situaciju kao bezizlaznu, jer skromni imetak učenika ne može nikako biti dovoljan za hranu ovolikom mnoštvu. S Bogom nema bezizlazne situacije. Svaka takva situacija kod njega je već riješena. Bezizlaz je samo kušnja kojom on provjerava našu vjeru. Sigurno smo se i sami u svome životu osvjedočili koliko je bezizlaznih situacija Bog na kraju riješio onako kako nismo mogli ni pretpostaviti.
Učenici počinju razmišljati kako riješiti problem koji Isus stavlja pred njih, ali nema rješenja, jer jedina hrana koju mogu pronaći je pet kruhova i dvije ribice, koje ima jedan dječak. Kada je Isus tražio da mu dovedu dječaka, možemo samo pretpostaviti zbunjenost učenika, jer što bi s toliko malo hrane, a toliko mnoštvo sjedi oko njih. No za Isusa nema nemoguće situacije. Što nam se više čini da je situacija nemoguća, to se Bog bolje proslavlja po svojim djelima, kao što se i ovdje dogodilo. Isus je nahranio pet tisuća ljudi s pet kruhova i dvije ribe. Evanđelist piše da su uzimali koliko su god htjeli, dakle jeli su dok se nisu nasitili, nisu samo simbolički uzeli tek malo. I ostalo je još dvanaest košara ulomaka.
Hrana za nas
Hrani Isus na čudesan način i danas mnoštvo ljudi, hrani nas hranom za vječnost. Svako slavlje euharistije je blagovanje u kojem nam Isus ne daje tek tamo neku hranu, od koje ćemo ogladnjeti opet, nego nas hrani hranom nebeskom, svojim tijelom i svojom krvlju. Na svakoj misi dešava se čudo, još i veće nego onda na obalama Galilejskog mora. Mi joj prisustvujemo svake nedjelje, a i češće. No kao da smo polako zaboravili kakvo se čudo tu, na oltaru, pred našim očima, dešava samo za nas. Brinemo se često za hranu propadljivu, brinemo se za mnogo toga što će jednom proći, kao što prolazi i naš život na zemlji. Ali Isus ne želi da se prepustimo prolaznosti, jer je naše odredište vječnost. On se za našu vječnost žrtvovao, za našu vječnost nam se daje za hranu na svakom euharistijskom slavlju.
Mi želimo i danas vidjeti čuda, kao mnoštvo koje je slijedilo Isusa, zapravo želimo senzacije. Čuda se dešavaju, i danas će biti čudo na misi. Isus ne želi senzaciju, on želi našu vjeru i zato čini samo ono što će nam koristiti, što će nas dovesti k njemu. A sakramenti nas dovode k njemu. Zato u potrazi za čudima ne treba ići daleko, nego pristupiti k stolu Gospodnjemu, te nastojati redovito se pričešćivati i to sa sviješću da to nije tek mala bijela hostija, nego je to Krist koji nam se daruje.
