Prezime se javlja u Somboru od samog početka vođenja matičnih knjiga (1719.). To ukazuje na činjenicu da nositelji prezimena spadaju u najstarije somborske obitelji. Na spisku Somboraca, koji su dali novac za otkup povelje Slobodnog kraljevskog grada Sombor 1749. nalazi se nekoliko pripadnika obitelji Gromilović: Matiša, Ilija, Ivan i Filip. U matičnoj knjizi vjenčanih pod datumom 12. XI. 1786. prezime ženika Mihajla ubilježeno je Gromilovich aliter Radoss (Gromilović drukčije Radoš).
Davor Gromilović
Kao predstavnik Gromilovića u posljednje vrijeme izdvaja se Davor Gromilović (r. 1985.), vizualni umjetnik iz Sombora. Osim crteža i slikanja, radi i umjetničke knjige (art book, knjiga, gdje ilustracije zauzimaju dominantno mjesto), ilustracije, fanzine, bavi se i dizajnom odjeće. Zapažen je ne samo u Srbiji, nego i u inozemstvu. Njegovi radovi se nalaze kako u privatnim kolekcijama, tako i u ustanovama kao što je Muzej Solo Madrid, kolekcijama Luziah Hennessy i Bernard Ruiz-Picasso itd. Dio njegovih radova objavljen je u publikacijama Bestiarij, pogrešno vrijeme-pogrešno mjesto, Kraljevstvo Melektenjala te brojnim drugim knjigama i časopisima. O njegovom stvaralaštvu pozitivno se izrazila umjetnička kritika (FUKT Magazine, Hi-Fructose Magazine, itd.). Njegova genealogija do pradjeda izgleda ovako: Đuro Gromilović i Suzana (Sofija) Palković (vj. 23. II. 1846.); Karlo Gromilović i Klara Bogner (vj. 15. II. 1881.); Ignjat Gromilović i Terezija Szabados (vj. 7. I. 1906.), Ivan i Gfrörer Eva (16. VI. 1936.).
Toma Gromilović
Rođeni brat Ignjata Gromilovića (r. 30. VII. 1883.), šukundjeda Davora Gromilovića, Toma Gromilović (r. 13. XII. 1885.) bio je jedan od najvećih inovatora na polju zemljodjelstva u Somboru. Ušao je u Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca. Imao je prodavaonicu i servis (radionicu) za popravljanje i održavanje poljoprivredne mehanizacije. Posjedovao je veliki broj vršaćih strojeva i traktora. Bio je zastupnik niza tvornica za poljoprivrednu mehanizaciju (Bächer & Melichar, M. Brill, Hart-Parr i drugi). Izdavao je stručne listove za poljoprivrednike i vlasnike vršaćih strojeva: Poljoprivrednik, Mezőgazdaság i Landwirtschaf (1929.–1930.), te Naša zadruga (1931.-1933.). Bio je član-osnivač i predsjednik Sekcije vlasnika vršaćih strojeva i traktora (sekcija Bačkoga poljoprivrednoga udruženja), koja je kasnije prerasla u Zadrugu vlasnika vršaćih strojeva i traktora (1931.). Organizirao je brojne tečajeve i stručna predavanja o poljoprivrednoj mehanizaciji. Bio je aktivan i na političkom polju. U suradnji sa somborskim posjednikom Antunom Bošnjakom pred rujanske izbore 1927. agitirao je po Bačkoj i Baranji za zajedničku listu Bunjevačko-šokačke stranke i Vojvođansko pučke stranke. Međutim, spomenuta lista nije zabilježila uspjeh na izborima. Uostalom, to su bili posljednji izbori pred šestosiječanjsku diktaturu 1929. koja je ukinula političke stranke. Poslije Drugog svjetskog rata Toma je nastavio držati stručna predavanja o agrotehnici. Umro je 18. II. 1959.
