Smatram, a u posljednje vrijeme često i dajem savjete u smislu da sami kreiramo stvari i okolnosti koje nam se događaju. Osobito u situacijama kada se ljudi žale kako eto, život nije fer. Slažem se s tim jedino u situaciji kada je u pitanju bolest i kada ljudi obole. Iako, i tu ponekad mislim kako da nismo sebe doveli u neke toksične okolnosti i odnose, možda ni ta bolest ne bi našla prostora da se prikrade. 
Da ne bih u ovom, meni veoma dragom trenutku i temi pisanja, otišla u nekom drugom smjeru i time skrenula pažnju s važnosti koje želim podijeliti, završit ću sa zaključkom u samom uvodu da nije sve ni crno ni bijelo, postoji ta sredina u kojoj većinu stvari sami kreiramo, većinu odnosa sami dopuštamo, ali se događaju te neke stvari, trenuci i prilike, koji nas pronađu bez da smo ih tražili i onda se zapitamo zašto ih nismo tražili. 
Nekim svojim zalaganjima, interesima i željama, dobila sam priliku biti dio hrvatske zajednice u Vojvodini. Naravno, nije to samo do mene, ima nešto i u korijenima. Uglavnom, to moje pripadanje hrvatskom narodu i ljubav prema Republici Hrvatskoj, dodijelili su mi privilegij da budem odabrana među učitelje, nastavnike i odgojitelje koji će sudjelovati na Međunarodnom stručnom skupu za odgojitelje, učitelje i nastavnike hrvatske nacionalne manjine i iseljeništva, koji je održan prethodnog tjedna u Splitu. Nekako mi na samom početku radovanja uopće nije bila bitna informacija o tome tko će sve biti sudionici koji idu iz Srbije. Čak mi je bilo sjajno što gotovo nikoga ne poznajem. U posljednje vrijeme mi to prija jer mi pruža mogućnost moje individualnosti i prostora za osamiti se. 
Želim to na kratko opozvati jer mi se dogodilo da sam upoznala, neke malo bolje jer sam ih prethodno poznavala, a neke ispočetka, četrnaest divnih duša, nastavnika, učitelja, odgojitelja, ali prije svega Hrvata željnih i istrajnih u želji da svoje porijeklo, svoj jezik, kulturu i svoje predanje čuvaju, njeguju i šire dalje. 
Ono što mi je još posebnije je to što su oni veliki i kada se sve pobrojano skloni sa strane jer su prije svega ljudi, spremni da svakog dana i u svakoj situaciji budu onakvi kakvi jesu. U smislu, nije tu bilo sujete ili kakve nadmenosti… ma ničega što ova, pomalo iskrivljena stvarnost današnjice, nudi na svakom koraku. Svi su sve upijali željni novih saznanja, kontakata i novih pomicanja. 
Ovaj tekst mi je teže napisati nego druge tekstove o predjelima jer nosi dozu očekivanja, ali ne od tih ljudi nego od same sebe. Kada se nekim oduševite na ovakav način na koji sam se ja oduševila mojim kolegama, onda očekujete da ćete uspjeti to oduševljenje prenijeti bar upola onoliko koliko ste ga sami osjetili. Međutim, to ne ide ni malo lako. Kako da dočarate nekome koliko je nastavnik Zoran smiren i zabavan, pričljiv, a toliko odmjeren u odabiru riječi, koliko su nastavnici Branko i Mladen tihi, a istovremeno glasni u svojim spoznajama i izjavama ili koliko uspješno nastavnica Iris odgovara na izazove koje pred nju stavljaju sve okolnosti. Koliko vjeroučiteljica Ana ima baš onu dozu transparentnosti i staloženosti u svojoj umjerenosti i pribranosti. Pored svih njih osjećam se siromašno u raskoši misli, želja i ideja koje imam. Ne znam ni sama, uz svoje umijeće kazivanja, opisati koju i koliko divnu energiju nose učiteljice Milena, Elena i Nevena, koju dozu znanja i iskustva prenose obje Marije našeg malog tima, koliki su doprinosi učiteljice Tamare i koliko staloženo nosi svoj entuzijazam u ideji koju svi zastupamo. Nova dimenzija bliskosti mi se dogodila s odgojiteljicama i s upoznavanjem Dejane i Dajane, utemeljivačima koji svojom brižnošću ali i djetetom u sebi, tabaju put koji mi kasnije razgaljujemo. I svi nose svoje priče, upakirane i sklonjene probleme da ne remete misiju koju smo odabrali. Veliku zahvalnost dajem Nataši koja nas je sve organizirala i okupila, koja svojom snažnom vizijom nesebično ulaže energiju u našu zajednicu. I naravno, veliko hvala HNV-u što nas pronalazi, prihvaća i podržava baš onakvima kakvi jesmo. 
A mi svi možemo biti ponosni na to što upravo na naše najmlađe i najveće dragocjenosti koje jedan narod može imati, utječu ovakvi ljudi.
Gorana Koporan