Kultura

 

U utorak, 14. lipnja, navršilo se 90 godina od rođenja Lazara Merkovića (Subotica, 1926.), a kada i u ovom podneblju, drugi put, u prvoj polovici XX. stoljeća, velike ideje krenu kositi male ljude, Merković je učenik Građanske škole, do 23. listopada 1943. godine, kada mu rat prekida školovanje i usmjerava ga drugim putom. Prestavši biti đakom, tragom obiteljskoga odgoja i vlastitih nazora, postaje sudionikom narodno-oslobodilačkog pokreta, ali je uhićen i premda malodobnik trpi fašističku, a potom i nacisitičku torturu, u trinaest zatvora i logora u Jugoslaviji, Mađarskoj i Njemačkoj. Posljednji u tom nizu je zloglasni Dachau, gdje je zatočen do 29. travnja, kada ga oslobađaju Amerikanci. Doma se vraća na svoj devetnaesti rođendan (14. lipnja 1945.). 

Čim oružje utihne, pohađa gimnaziju u Subotici i Novom Sadu, a ubrzo objavljuje prvi novinarski tekst  (6. travnja 1946.), na stranicama subotičkog dnevnog lista Hrvatska riječ. Prve pjesničke radove tiska (1947.) u beogradskoj Mladosti, gdje naredne godine objavljuje i zapažene književne prijevode s mađarskoga jezika. Kao pisac surađivao je u svim važnijim glasilima jugoslavenskoga tiska i časopisima, te bio dugogodišnji član više redakcija listova, časopisa, monografija, itd. A u svojstvu publicista bio je novinar Slobodne Vojvodine, Rada, Literarne redakcije Prvog programa Radio-Beograda, potom prelazi u Radio Jugoslaviju, odatle u Savezni prijemni centar, kasnije je dopisnik Dnevnika, a zatim se opet vraća u matičnu redakciju Hrvatska riječ, gdje početkom svibnja 1955. pokreće Časopis za književnost, umjetnost i kulturu Rukovet, kojem je u dva maha na čelu. Proganjan je zbog zagovora Hrvatskoga proljeća. 

Autor je više knjiga pjesama, romana, kritika, bibliografija, te sakupljač i obrađivač goleme kronološke građe. Jedan je od osnivača Radio Subotice (1968.), a potom i njezina hrvatskog uredništva (1998.). Počasni je građanin Subotice i dobitnik više visokih inozemnih i tuzemnih državnih odličja i književnih nagrada, za prevodilaštvo s mađarskoga jezika.

 

 

 

Do danas je već postalo istinskom rijetkošću umijeće da se pokuša čuti saslušati i prepoznati dobra nakana govora – onoga drugoga! Čini se, i danas obilježje i prvilegij tek aristokrata duha, koji suvislo izgovorenu riječ suvereno razlikuju od buke ulice, žamora »buvljaka«, ili »izabranih« difamacija »odabranih«. Uz ponuđeni opis »snaga« koje se slušaju i kada šute, kao i onih koje nitko ne čuje, ma koliko bile glasne – otvaramo razgovor s Lazarom Merkovićem u povodu 90-te obljetnice rođenja i plodnoga stvaralačkoga, premda ne i lagodnoga životnoga puta, ispunjenoga riječima, zbog kojih je prošao kroz trinaest zatvorskih i logorskih postaja. Spominjući se mnogočega dorečenoga i ponečega što je ostalo otvoreno, upitno. Nadasve tragom blagodatnoga dara govorenja i tih riječi na koje se od biblijskih vremena pozivamo. U tom kontekstu, u mislima i osjećanjima ne budi se samo potreba sagledavanja pređenoga puta, još jednoga među mnogim pogledima unazad – nego nužnost sabiranja i posezanja za sustavom vrednota dostojnih vjerovanja i prihvaćanja. 

Kada su se predamnom već razbježale godine i razmaknula desetljeća, ostala je cjelina onoga što sam stvarao, pa i pojedinosti koje držim propuštenima, neovisno o tomu jesam li ih »zgotovio« sam, ili »u dosluhu« s drugima. Pri tom imam na umu samo visoke i trajne vrijednosti i ciljeve, na korist naroda iz kojega potječemo, čijim se jezikom i imenom služimo. Na neskriveno nezadovoljstvo i zlovolju onih koji nam ovo i danas pokušavaju osporiti i uskratiti. Kloneći se naknadne pameti i traženja isprika, ipak moram reći: sve su se naše pomutnje uspostavljale kadagod bi posrnuli pod težinom uzdrmane vjere u zadanu riječ! Oslikavajući splet naših vlastitih, nedovoljno razjašnjenih, racionalno i razumljivo artikuliranih namjera strateške prirode, kada su do puka dopirali tek obrisi skromnih domašaja velikih, ali neprovedivih zamisli. Ili polovična ostvarenja sudbinski važnih spoznaja, što krnji, nagriza i ruži našu vlastitu identitetsku predstavu pred sobom i drugima. Ovo je posljedica izostanka široko, pregnantno ali i čvrsto postavljenih sudbinskih ciljeva opstanka u ovom prostoru, te odlučne provedbe strategije opstanka. Sve ovo ne bi bilo dramatično, do mjere u kojoj jeste, niti bi imalo smisla da smo već izgubili ili odbacili vjeru u riječ koju izgovaramo. 

 

M. Miković

 

Opširnije u tiskanom izdanju