Kolumne

Pao s Marsa

 

»Ja sam pao s Marsa«, pjeva Jura Stublić u jednoj od pjesama sastava Film. Tako se i ja osjećam ovih dana nakon ocjene guvernerke Narodne banke Srbije Jorgovanke Tabaković da boljitak u Srbiji ne mjeri samo statistika, već i da građani to osjećaju. Upitana na konferenciji za novinare kada će građani osjetiti poboljšanje ekonomskih pokazatelja, guvernerka je odgovorila: »Stabilnost nismo izmislili mi. I mi, kao i vi, živimo na istom planetu i ne znam tko to ne osjeća rast.« Jeste, živimo na istom planetu, samo što meni nije pomogla pjesma Filma da shvatim da sam pao s Marsa, nego izjava guvernerke. A moram priznati da se kao Marsovac osjećam malo bezveze, jer ne osjećam taj rast na koji je mislila guvernerka. 

Kako me to moje bezvezno stanje kopka, odlučio sam dokučiti te ekonomske pokazatelje poboljšanja, za što je neminovno potrebna matematika. Zbog toga sam po povratku iz dućana lucidno izvadio iz džepa račun. I evo što kažu brojke: platio sam 408 dinara. A što sam kupio? Prvo, pakiranje bijelog tost-kruha. Znam-znam, nisam morao taj, ali taj može trajati i pet-šest dana, a da ima okus približan kruhu. Zatim, dva jogurta. Jeste, priznajem, mogao sam kupiti samo jedan jogurt, ali onda ja ne bih mogao piti jogurt, jer bih ga velikodušno prepustio ženi. No, sreća je pri ovoj kupovini jogurta da ne moram kupovati i treći jogurt, jer moj sin upravo pakira kofer, ide raditi posredstvom fakulteta u Ameriku. Stižemo i do mineralne vode. Dva plastikanera, po dvije litre. Jeste, priznajem, nisam je morao kupiti, ali tako štedim na pijenju vode iz slavine. Kupio sam i cigarete. Priznajem da je to tek luksuz, a još i ubija, lijepo piše na kutiji da je pušenje rizično, tu je još i ova moja novinarska profesija u vezi s kojom postoji veliki rizični faktor od infarkta, jer i novinari imaju srce, ali da bih smanjio razne rizike, eto, nemam auto, jer je rizično voziti, na stranu ušteda od registracije, popravki i kupovine benzina. Dakle, kupio sam kruh, jogurt, mineralnu vodu i cigarete. To je sve cakum-pakum 408 dinara, pa pomnoženo s 30 jednako je 12.240 dinara. Dalje računajte sami, dodajte režijske troškove i ostale nepotrebne stvari na koje trošite i zaključite – jeste li i vi pali s Marsa kad ne osjetite 

boljitak?

Moje ionako bezvezno osjećanje je pojačala još jedna izjava guvernerke od prije neki dan kada je preporučila građanima da umjesto držanja deviza na štednji, kupuju državne hartije od vrijednosti, jer je zarada veća, tj. kamatna stopa. Jeste, samo što o ulaganju u državne hartije mogu razmišljati samo oni koji su uštedjeli najmanje 5.000 eura, jer se emisije obveznica ne mogu kupiti za manje od tog iznosa. Pozovemo li u pomoć stručnjake, oni će otkriti dobru strane ove priče, koja se odnosi na državu. Stručnjaci tvrde da je prodaja obveznica isplativa i za državu, jer novac posuđuje od svojih građana, a ne od banaka, i njihovom prodajom osigurava jeftinija sredstva za pokrivanje manjka u proračunu. Međutim, postoji i loša strana ove priče. U ovoj godini je samo 28 osoba kupilo obveznice. Valjda zbog toga što građani nisu educirani o ovoj mogućnosti. Ili možda zbog nečeg drugog?

Osjećanje da sam Marsovac potaknulo je i lucidno zapažanje kolege novinara Romića da je neobično što je predsjednik Nikolić napustio konzultacije o Vladi s bivšim stranačkim kolegama iz SRS-a, jer je logički da ako te netko izvrijeđa u tvojoj kući neistinama, valjda nećeš kao domaćin izaći iz svoje kuće, nego ćeš ti njega uputiti napolje. Siguran sam da guvernerka ne bi izašla iz Narodne banke kada bih se pojavio s računom od 408 dinara iz dućana, nego bi rekla da sam s drugog planeta. I bila bi u pravu.

Z. S.