Film australskog umjetnika hrvatskih korijena Petera Pecotica (Petra Pecotića) Countryman (Zemljak), koji govori o Josephu Williamsu (Orloviću), abori-džinskom lokalnom umjetniku čiji je otac Hrvat, prikazan je 29. svibnja u Art kinu Lifka u Subotici. I kao što je sama ideja filma u jednom trenutku njegova snimanja neočekivano dobila obrt i pretvorila ga na koncu u jednu uistinu emotivnu priču, tako su i sudionici projekcije ili makar većina njih, već dirnuti mnogim scenama i pričama sugovornika, zbog neočekivanog prisustva projekciji rođenog strica glavnog aktera filma, dvoranu kina napustili sa suzama u očima. U svakom slučaju, ovaj je događaj bio melem za dušu i kamo sreće da je više takvih u našem gradu.
Od etnografske odiseje do dirljivog susreta
Peter Pecotic rođen je u Australiji, no i otac i majka rodom su mu iz Dalmacije. Kao redatelj i koproducent krenuo je u snimanje filma o jednom aboridžinskom umjetniku koji je pripremao svoju izložbu slika, potom o životu i običajima Aboridžina, te o hrvatskim iseljenicima u Australiji. Na koncu, filmu je posebnu emotivnu vrijednost dao susret sina, po majci Aboridžina, i njegovog oca Josipa Orlovića, i to prvi put nakon 40 godina.
»Ja sam Australac, hrvatskog, tj. dalmatinskog podrijetla. Moj pokojni otac rodom je s otoka Korčule iz sela Smokvica, a majka, koja ovih dana puni 91 godinu je iz sela Nakovanj na Pelješcu. Naš film (drugi koproducent je Joseph Williams) započeo je kao etnografska odiseja po Australiji, istražujući utjecaj hrvatske baštine na australski identitet, no nakon susreta s Josephom priča je krenula u drugom pravcu. Za koproducenta Josepha Williamsa i mene iznimno je važno što smo u ovaj lijepi mozaik hrvatskih priča iz cijeloga svijeta uvrstili životne priče nas dvojice, možemo reći dvostrukih zemljaka – po rođenju i po podrijetlu. Osim o svom ocu Josipu, po kojem vuče hrvatske korijene, Joseph, nadimka Jugi, govorio je i o Aboridžinima kojima pripada njegova majka, među kojima i danas živi i jedan je od svega 25-26 pripadnika plemena Aboridžina koji još govore taj jezik. Inače, Australija ima povijest ‘kaznene kolonije’, ali i povijest slobodnih doseljenika i migracija. To je prilično nevjerojatna mješavina, ali vjerujem da danas živimo u vrlo uspješnom i skladnom društvu. Nadamo se da naš film odražava upravo to koliko smo zahvalni što smo Australci hrvatskog podrijetla te za multikulturalnost u kojoj uspješno živimo«, naveo je Pecotic.
Nakon Pecoticevog razgovora s Josephom i saznanja da je i njegov otac Hrvat, akcent filma usmjeren je na njihov susret, prvi put nakon 40 godina, a koji je organiziran u Sydneyu gdje je Joseph priredio svoju izložbu i gdje se okupila i druga njegova brojna rodbina rodom iz Hrvatske, koja desetljećima živi u Australiji.
Projekciji u Art kinu Lifka, na iznenađenje mnogih, pa i samog Petera Pecotica, prisustvovao je rođeni brat oca Josepha Williamsa, Ante Orlović koji inače sa svojom obitelji živi u Novom Sadu, i koji je ukratko ispričao priču o svom bratu Josipu Orloviću i rođenju njegovog sina Josepha.
»Imali smo još jednog brata od tetke Šimu, koji je u Australiju otišao dvije godine prije mog rođenog brata Josipa koji je radio u nekom rudniku u sjevernoj Australiji gdje je upoznao Josephovu majku i odatle se vratio u Sydney. Šime je htio usvojiti Josepha, ali ga Aboridžini i njegova majka nisu dali. Iz mog sela Smokvica (gdje ih je inače 75 posto Orlovića) ima ih 70 u Sydneyu, Melbournu i Canberi, koji su se iz tog dijela Dalmacije mahom iseljavali tamo u drugoj polovini 50-ih godina prošlog stoljeća«, navodi on, dodajući da je znao za Josepha, ali nikad ga nije vidio (osim na filmu), no ima dvije kćerke koje su stupile u kontakt s njim i nadaju se susretu u bliskoj budućnosti.
Na ovu se priču nadovezao Peter Pecotic, koji je inače kompletan razgovor između Josephovog strica i sudionika projekcije, vidno emotivno dirnut, snimao mobitelom.
»Ima nešto što nismo stavili u film. Jeste li čuli o ‘ukradenoj generaciji’ u Australiji? Kad je pokojni Williamsov otac otišao u Tenet Creeck 1983. pitati može li njegov brat Šime odgojiti njegovog sina Josepha (koji je tada imao 9 godina), on nije znao za taj pojam ‘ukradena generacija’ jer nitko o tome nije pričao u Australiji. Bio je to jedan veliki nesporazum jer su Aboridžini mislili da Šime želi oteti Josepha, nisu shvatili da mu on zapravo želi osigurati bolju budućnost. Oni su to doživjeli kao mogućnost uništavanja njihove kulture. Majke se ne žele odvojiti od svoje djece jer bi to ujedno podrazumijevalo gubitak jezika, kulture, riječju cijelog naroda. Josipa je to jako pogodilo, povukao se i više nije ni pokušavao. Od ‘83. do prije koju godinu, znači 40 godina, oni se uopće nisu vidjeli.«
Na samom kraju jednoipolsatnog filma saznali smo da je otac Josepha Williamsa Josip Orlović umro u ožujku ove godine i to kada je bio na plaži sa svojim rođakom, otišao plivati, otkazalo mu srce i više nije izronio.
Potpisnica ovih redova planirala je nakon projekcije pitati autora filma hoće li biti nastavka snimanja gdje će se Joseph Williams, u pratnji svog oca, naći sa svojom rodbinom, ovoga puta u Hrvatskoj, no uz saznanje da mu je otac umro, to je pitanje, zbog naleta emocija bilo nemoguće izgovoriti do kraja, no Peter ga je razumio i također sa stisnutim grlom, samo potvrdno kimnuo glavom.
Bunjevci – Aboridžini među Hrvatima
Ravnateljica Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Katarina Čeliković ovom se prigodom među ostalim zahvalila redatelju i onima koji su omogućili prikazivanje ovog filma.
»Najčešća riječ koja se u filmu mogla čuti od sugovornika hrvatskog podrijetla je ponos. Hvala vam za pokazivanje kako se dvije kulture mogu sresti i kako poštivanje i ponos mogu učiniti predivne, čudesne stvari. Ovdje u publici sjede glumci i neki koji su bili u Zagrebu s predstavom Avaške godine. Gospodin Pecotic je bio na predstavi, oduševio se onim što je vidio, ali je rekao kako je u Mađarskoj čuo Hrvate kako govore i ne zna gdje je bio, ali ovo što je čuo u Zagrebu, ništa nije shvatio. Ipak smo mi Bunjevci malo drukčiji.«
Na tu se njezinu rečenicu nadovezao jedan od glumaca Avaških godina Zoltan Sič koji je u (polu)šali rekao: »Mi Bunjevci smo Aboridžini među Hrvatima«.
Dokumentarni film Countryman nastao je samostalno, no uz potporu Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske i australske vlade, a do sada je, zahvaljujući Hrvatskoj matici iseljenika, osim u Subotici, prikazan u Zagrebu, Vukovaru, Vinkovcima, Budimpešti i Pečuhu.
Projekciji, koja je održana u organizaciji Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i Hrvatskog nacionalnog vijeća u suradnji s Veleposlanstvom Australije u Beogradu te posredstvom Hrvatske matice iseljenika, među ostalim su prisustvovali voditelj Podružnice Hrvatske matice iseljenika Vukovar Silvio Jergović, te predsjednik Odbora za kulturu HNV-a Denis Lipozenčić.
I. P. S.
