Izbori, izbori i opet izbori. Ne može nas mimoići osjećaj da smo u neprestanom procesu ponovnih izbora. Opet nas netko zove i moli da damo svoju podršku i svoj glas. No, istina je zapravo potpuno drugačija. Glas svakog od nas predragocjen je i zapravo trebamo nestrpljivo iščekivati moment kada ćemo ga moći nekome povjeriti. Kada ćemo poželjeti gomilu grančica svezati u debeli i nesalomivi snop. Jesmo li ikada mogli zamisliti da ćemo biti dio Hrvatskog sabora ili imati svog ministra u Vladi Republike Srbije. Da smo prije nekoliko godina dobro razmislili, napravili detaljne analize i elaborate koji bi uključivali sveukupno stanje svijesti, motivaciju zajednice i postotak u ukupnom stanovništvu, došli bismo na vrlo jednostavan zaključak – to je nemoguće! Kada bismo sada stavili na papir sve parametre i dosadašnje iskustvo lokalnih izbora, vjerojatno bismo se radije priklonili nekoj »većoj masi« za koju mislimo da nas neće toliko iritirati ili barem ne u početku. A hoće li oni ikada zastupati interese naše zajednice? Odgovor je jasan: eventualno posredno ako se val pokrene u pravom smjeru pa krajičkom dotakne i našu obalu. Nemojmo propustiti priliku da priliku damo svojima. Nemojmo se zavaravati da tuđinac, samo zato jer ga ne poznajemo, nama želi veće dobro od onoga koji je iz nas iznikao. Ma tko god to bio. Ovoga puta, nedvosmisleno i nedvojbeno – Demokratski savez Hrvata u Vojvodini na trećem je mjestu na lokalnim izborima u Gradu Subotici i u Gradu Somboru. Po plodovima se poznaje stablo. Hrvatsko nacionalno vijeće ne bi bilo ovako snažno i čvrsto postavljeno da nije plod našega, zdravoga stabla. Kada bismo u Gradu Subotici i Gradu Somboru imali svoje vijećnike, puno toga bismo jednostavnije učinili. Puno toga bi bilo lakše dosegnuti. Učinimo opet nemoguće, jer nam ni sada nitko ne može reći da je to posve nemoguće.