Sjećam se kako sam nakon prvog jedrenja u životu izjavila kako život više nikada neće biti isti. Možda to sve zvuči malo previše ali zaista je tako. Evo me i poslije drugog puta i i dalje tvrdim tako.
Otkriti neku novu aktivnost koja te ispunjava na više nivoa je zaista dragocjenost. Stvar s jedrenjem je u tome što spaja moju ogromnu ljubav prema moru, potrebu za adrenalinom i sve to pakira u sjajno društvo.
Nakon godinu i pol sve se namjestilo da opet mogu otići na jedrenje. Ekipa se vrlo brzo posložila i samo je strpljivo trebalo dočekati svibanj. Ono što je bilo novo ovog puta je da smo u posadi imali malo dijete. I to jako malo. Djevojčica Srna, koja je bila s nama u posadi ima pet i pol godina. Voditi dijete na jedrenje zaista je ozbiljan pothvat. Kada smo vijećali o toj odluci, nije bilo velikih dilema. Njen tata ide s nama, a on najbolje poznaje svoje dijete i ako on misli da može ići, onda može. Nekako sam bila smirena što se te odluke tiče iako svi znamo koliko potencijalnih opasnosti vreba u svakoj minuti plovidbe.
Sada, kada je jedrenje prošlo, i kada znam koliko je bilo fenomenalno, mogu odmah reći da bih ja sve to ponovo uradila. Dobili smo jedan sasvim novi nivo jedrenja, pa čak i naših ličnosti. Kao etapa odrastanja, pogotovo za one koji nemaju svoju djecu. Mada, veliki doprinos tome je dala naša drugarica Srna, koja se srodila s jedrilicom već u prvom satu putovanja. Jedino što zaista pravo jedrenje, s naginjanjem, prelijetanjem i najvećim adrenalinom nismo uspjeli osjetiti. Što zbog vjetra, što iz mjera predostrožnosti.
A što smo doživjeli
Doživjeli smo svašta. Za početak delfina već pri prvom isplovljavanju iz splitske marine. Čini se da nam to već postaje tradicija. Jadran nas jako srdačno dočekuje.
Doživjeli smo i, za sada, neiskusnog kapetana. Mada, na drugoj jedrilici je bio drugar koji nas je upoznao s jedrenjem, ali ovog puta sva je odgovornost bila na nama. Osjećaj je neprocjenjiv.
Doživjeli smo nove otoke, zapravo za mene je to bio Vis. Prošli put ga nismo uspjeli obići, ali nas je ovog puta sasvim lijepo ugostio. Zbog vremenskih uvjeta smo u Visu bili vezani dvije noći, što je sasvim dovoljno da doživimo ljepotu ovog šarmantnog mjesta na otoku koji je meni još uvijek velika nepoznanica. S mjesta gdje je naša jedrilica bila vezana, činilo mi se da pristajemo na neki zapušteni dio Visa ali kratkom šetnjom i novim istraživanjima shvatih da se radi o dijelu grada koji se gradi, a da je sam centar i duša Visa na nekih kilometar šetnje. Uske ulice, miris ribe, dobro domaće vino koje se može nabaviti od mještana, stare kamene kuće odjevene u zeleno, a turista taman toliko da te podsjete da nisi jedan od mještana i da ti pojačaju opuštanje i uživanje.
Jadran van sezone
Rečenica koju sam često izgovarala je da ne bih voljela jedriti u sezoni. I sada, koncem svibnja, na Jadranu je bilo sasvim dovoljno prometa. Jadrolinija je već uveliko zaukala svoje ture, ribarski brodovi koji rade svoje poslove i sasvim dovoljno jedrilica da vam naprave ugođaj i dobre kadrove na fotografiji. Sve više od toga bilo bi previše i pretvorilo bi vašu ugodnu plovidbu u izbjegavanje sudara i utrku za bovu, vez ili prolaz.
Van sezone su i mjesta koja obilazite pristupačnija i dišu, a mještani su vam dostupniji. Mi smo tu priliku veoma koristili. Tako smo proveli i dvije noći u Vrboskoj, obišli sjajne tirkizne uvale i plaže, kupali se s jatima brancina i orada. Obišli otok Zečevo i naravno, tradicionalno bili u Milnoj, koja nam je uvijek prvi i posljednji vez.
Život još jednom neće biti isti, a povratak običnim danima je sve teži. Zahvalni što smo dobili priliku na kratko odmoriti od svakodnevice, zategnuti jedra i talasati Jadranom, čekamo nove pozive i susrete. Jedra se širiti i zatezati moraju.
Gorana Koporan
