Intervju

Nažalost, proces privatizacije, uključujući i besplatan prijenos akcija na zaposlene, iako je po zakonu trebao biti okončan, još uvijek traje, a konfuzija vlada skoro u svakoj sferi javnog informiranja* Iako je cilj medijskih zakona, koji su podržani od relevantnih međunarodnih i domaćih organizacija, bio da se unese red u javno informiranje, sa sigurnošću se može reći da je njihovom primjenom samo unesena dodatna konfuzija, i to ne slučajno* Konfuzija na medijskoj sceni uvijek pogoduje vlasti, jer mnogo se lakše lovi u mutnom i mnogo se lakše ostvaruje politički utjecaj na medije* Prema sadašnjem stanju stvari, od ukupno 79 manjinskih programa izgubljeno je 20, što predstavlja nešto više od četvrtine

 

 

Razgovor vodio: Zvonko Sarić

 

Medijska reforma, medijski zakoni, privatizacija medija uz krajnji zahtjev da prestane državno financiranje, napravili su novu medijsku sliku u Srbiji. Privatizacija medija službeno je završena 31. listopada 2015. godine. Od 73 medija koja je trebalo privatizirati, za 50 je proglašen javni poziv za prodaju. Od toga je prodajom kapitala privatizirano 33 medija, a jedna privatizacija je poništena. Tijekom privatizacije ugašeno je 20 medija, kao i novinska agencija Tanjug, a djelatnost su promijenila 2 medija, dok je njih 16 dobilo mogućnost da se privatiziraju prijenosom kapitala bez naknade na radnike, odnosno podjelom akcija. 

U travnju ove godine objavljen je Izvještaj o manjinskim i višejezičnim medijima u kontekstu provođenja medijskih zakona, čiji su autori medijska analitičarka Zsuzsanna Szerencses i predsjednik Nezavisnog društva novinara Vojvodine Nedim Sejdinović, što je bio i povod razgovora s njim o brojnim pitanjima u vezi s medijskom reformom, aktualnim položajem i budućnošću medija na jezicima nacionalnih manjina i novinarske profesije.

 

HR: Što je bio cilj izrade Izvještaja o manjinskim i višejezičnim medijima u kontekstu provođenja medijskih zakona? Odnosi li se ovaj Izvještaj i na elektroničke i na tiskane medije?  

Cilj je bio da pokušamo napraviti rekapitulaciju utjecaja medijskih reformi na manjinsko i višejezično informiranje. Manjinsko informiranje se, još uvijek, u Srbiji ostvaruje kroz četiri vrste medija – javni medijski servisi, mediji nacionalnih vijeća, privatni mediji i javna poduzeća, a medijski zakoni su imali utjecaja na svaki od njih. Naravno, najveći utjecaj je ostvaren na javna poduzeća koja su bila predmet jedne, nažalost, devijantne privatizacije koja se još uvijek nije okončala, pa nam je izlazak države iz vlasništva u medijima bio u fokusu. Ali, u izvješću smo se bavili cjelokupnim kompleksom manjinskog i višejezičnog informiranja, pokušavajući dati jednu širu, cjelovitu sliku ovog važnog pitanja i kontroverzi koje ga prate u proteklih desetak, pa i duže godina.

 

HR: Jesu li uspjele medijske reforme? Što su dobroga donijele, što je rezultat? Ima li i negativnih primjera u tom procesu?

Nažalost, proces privatizacije, uključujući i besplatan prijenos dionica na zaposlene, iako je po zakonu trebao biti okončan, još uvijek traje, a konfuzija vlada skoro u svakoj sferi javnog informiranja. Iako je cilj medijskih zakona, koji su podržani od relevantnih međunarodnih i domaćih organizacija, bio da se unese red u javno informiranje, sa sigurnošću se može reći da je njihovom primjenom samo unesena dodatna konfuzija, i to ne slučajno. Konfuzija na medijskoj sceni uvijek pogoduje vlasti, jer mnogo se lakše lovi u mutnom i mnogo se lakše ostvaruje politički utjecaj na medije. Zakoni su imali u sebi pojedine pukotine, na što smo upozoravali i tijekom javne rasprave, koje su se u međuvremenu pretvorile u provalije, ali svjedočimo, s druge strane, i ordinarnom nepoštovanju zakona, što je drugi uzrok konfuzije. U zemljama kao što je Srbija uvijek je veći problem implementacija, nego usvajanje novih zakona, mada ni ovo drugo ne ide lako. Treba, međutim, biti jasan, pa reći da osnovni principi na kojima se zasnivaju zakoni jesu dobri, čak i neminovni, a da sve ono što je uslijedilo poslije usvajanja od vlasti jeste zapravo ismijavanje tih principa s njihove strane. Kao što se ismijavaju i svi drugi zakoni i institucije. Loših rezultata nažalost ima mnogo: partijska privatizacija, gašenje pojedinih medija, sustav natječajnog sufinanciranja koji ne funkcionira dobro upravo zbog izigravanja zakona, potom jačanje pritiska na javne servise, cenzura i autocenzura... Ono što je dobro jeste da su novinari postali vlasnici pojedinih medija, da se osnivaju novi mediji od drugih novinara, prije svega, mediji civilnog društva, i da oni izlaze iz pozicije državnih službenika u koju su mnogi od zaposlenih u javnim poduzećima dovedeni. Mora se, međutim, reći da su za ovako loše rezultate privatizacije krivi mnogi akteri, mada vlast ima uvjerljivo najveću krivicu. Vjerujem da će novinari i drugi medijski uposlenici koji su preuzeli odgovornost za svoje medije dokazati da su sposobni biti dobri vlasnici svojih medija i da će opovrgnuti tezu koja se tijekom javnih rasprava čula da su jedino političari i tajkuni sposobni biti vlasnici medija. Vjerujem da će im u tome potporu pružiti i međunarodne organizacije i strani donatori.