Kako najčešće običan građanin – naravno, ako nije riječ o nekom redovu iz armije članova političkih stranaka – doživljava svoje sudjelovanje u javnom životu? Pa naravno, u vidu odluke o izlasku ili neizlasku na izbore. Svemu ostalom poslije »praznika demokracije«, kako se u nedemokratskim društvima obično naziva dan kada se održavaju izbori, običan će se građanin obično prepustiti kao i stihiji, odnosno kao nekoj prirodnoj nepogodi kojoj se ni na koji način ne može suprotstaviti pa kao najbolje rješenje vidi šutnju i čekanje da ta nepogoda prođe. Zato su i odgovori običnog građanina u anketama na dan izbora uklopljeni u unaprijed naučeni šablon i lišeni svake logike. Iza rečenice »očekujem da će nam biti bolje« – u koju se uklapa ogromna većina odgovora običnih građana – stoji zapravo suština ovoga odnosa: pasivna nada da će se nešto bolje dogoditi, i to tako što će se netko drugi za to pobrinuti dok sam stojiš s unaprijed istaknutom bijelom zastavom.
A kako najčešće građanin, koji je duboko ogrezao u politiku doživljava vlastito sudjelovanje u javnom životu? Prije svega kroz ambiciju da se putem samoponižavanja, uvlakaštva i sluganjstva dođe na što višu poziciju koja će mu omogućiti liječenje urođenih i stečenih frustracija tako što će ponižavati druge, tjerati ih na uvlakaštvo kako bi na kraju postali njegove sluge. Test uspješnosti u tome procesu svaki je naredni dan nakon izbora, a sam »praznik demokracije« tek njegov vrhunac. Istina je i to, neovisno o stupnju institucionalne uređenosti i funkcionalnosti društva, da se i najokoreliji političar (onaj kojemu debele naslage putera služe kao kosa na glavi) jedno kratko vrijeme – baš poput Gregora Samse u Preobrazbi – pretvara u ono što u stvarnosti nije a trebao bi biti: slugu građana čiji je jedini cilj rad u njihovom interesu. Ma koliko zbog svoje dvoličnosti ta uloga u startu za većinu bila odvratna, okorjelom političaru ona ne pada teško jer je to zapravo njegovo prirodno ozračje u kom se svakodnevno kreće i djeluje. Otuda i tolika lakoća njegove preobrazbe iz nemilosrdnog vladaoca u samozatajnog podanika kojemu ni najobičnija prošnja glasova na masovnim skupovima ili njihova kupovina sitnim darovima na kućnom pragu nije odvratna, a kamoli strana. Prevedno na svakodnevnu praksu, ova misao mogla bi se iskazati i ovako: »udijelite mi svoj glas da bih i dalje mogao vladati lažući vas kao i do sada«.
Primjera za navedene tvrdnje svakodnevno je na stotine (vjerojatno i tisuće), ali ćemo za ovu priliku izdvojiti dva najsvježija, koja potvrđuju kontinuitet u kojem se obećanja u konačnici spajaju s lažnom nadom, odnosno u kojem se proces vladavine nesmetano odvija. Prvi primjer je izjava gradonačelnika Stevana Bakića, uzgred nositelja liste za lokalne izbore »Aleksandar Vučić – Subotica sutra«, da lokalna samouprava vodi računa o ravnomjernom razvoju svih mjesnih zajednica, i to nakon »rehabilitacije« kolovoza dugog 200 metara u kerskoj Ulici Dinka Šimunovića. Naravno, iza ovih riječi uslijedile su i one kako lokalna samouprava »uveliko radi« na novim projektima za rehabilitaciju i izgradnju cestovne infrastrukture na teritoriju Subotice. Ako je ovo zaista ozbilja namjera, a uzimajući u obzir dinamiku do sada izvedenih radova, onda će za ravnomjerni razvoj svih mjesnih zajednica Grada ovom sastavu lokalne samouprave trebati najmanje desetak mandata.
Ni njegov koalicijski partner, nositelj liste za lokalne izbore »Dr. Bálint Pásztor – Savez vojvođanskih Mađara«, dakle Bálint Pásztor osobno, nije građane propustio podsjetiti na ono što bi za njega najbolje bilo da nije izgovorio. U prisustvu kamera i diktafona, kao najefikasnijeg razglasa vlastitih riječi Bálint Pásztor je rekao kako SVM »nije protiv razvoja«, ali jest protiv višekatnica u središtu grada. Da je to rekao neki anketirani obični građanin s početka teksta, ove bi riječi naravno imale i svoj smisao i težinu. Ali, budući da je to izrekao donedavni predsjednik Skupštine grada, iste te riječi navode na pitanja »a di si bio do sada« kad se uveliko gradi hotel pokraj Otvorenog sveučilišta, odnosno »što te je sprječavalo da to spriječiš«?
I, ma koliko očiti, pa i smiješni navedeni bili ovi primjeri, napose ako se razlože na prostu logiku, ne treba sumnjati da će mnogi obični građanin s početka teksta povjerovati u kontinuitet Bakićevog »ravnomjernog razvoja svih mjesnih zajednica«, odnosno u Pásztora kao promotera umjerenog napretka i dosljednog branitelja gradske jezgre, jer... Jer obični građanin s početka teksta nije navikao da period između dva praznika demokracije provodi razmišljajući o izrečenom i učinjenom ili o načinu institucionalnog funkcioniranja. Stoga je i posve logično da se umjesto građanskih inicijativa, prosvjeda i pozivanja na odgovornost zbog zlouporabe vlasti sve vrijeme nosi bijela zastava kao simbol vlastite nemoći. I neodgovornosti.
Z. R.