Randal Olson, asistent na Univerzitetu u Michiganu, napravio je kartu Europe na kojoj je preko svake države upisao pridjev koji internet pretraživač Google predlaže. Preko Srbije je upisao – siromašna. Olson je svakoj zemlji dao prvi pridjev koji se pojavio na internet pretraživaču kada je na njemu otipkao pitanje: »Zašto je (primjerice: Srbija) tako ...«. Prilikom ukucavanja naziva Srbije, prvi dobijeni rezultat bio je »siromašna«. Umjesto Googlea, to je mogao tvrditi u javnosti i neki političar, nedavno je bila predizborna kampanja, zar ne? Pa da se direktno kaže – Srbija je siromašna zemlja. Što onda znači da su građani siromašni, dobro, ne baš svaki građanin, da ne preterujem sad, jel’? Znači da taj političar jasno kaže – situacija je takva, zaglibili smo duboko i trebat će nam dugo vremena da budemo manje siromašni! Eto, samo fantaziram u vezi s izjavama političara, ostaje i dalje potvrda Googlea onoga što znam i bez izjava ovdašnje političke klase.
Dakle, situacija je takva da Google tvrdi da smo siromašni, a premijer Vučić već obećava dolazak »zlatnih godina.« A kada je određena država u takvoj situaciji, onoj prema Googleu, onda dolazi MMF. Blago toj državi. Dođu i kažu što treba raditi, pod uvjetom da se hoće njihov kredit, a u takvoj situaciji bez kredita se ne može. Prilikom njihovih posjeta domaćin mudro šuti, jer zna da to ima svojih prednosti: »Onima koji šute nemoguće je oduzeti riječ«, lijepo je zabilježio Stanislaw Jerzy Lec. Znamo da je MMF organizacija koja uređuje međunarodnu likvidnost i financijski poredak, a znamo i da Srbija s likvidnošću ne stoji baš najbolje, ali izdržavano društvo je prošlost. Neki se još sjećaju nekadašnjih fondova zajedničke potrošnje u poduzećima iz kojih su se kupovali stanovi ili financirala radnička odmarališta. Volio se nekako taj komunizam, pa tako i danas mnogi znaju zapjeniti dokazujući da je komunizam propao, jer ljudi nisu dovoljno dobri za taj čarobni koncept.
Izgleda da se i premijer rado sjeća tih vremena, jer se poredi s velikim postignućima, od kojih su njegova još veća. Prvo je ustvrdio kako je Vlada u protekle dvije do tri godine uradila onoliko koliko je svojevremeno uradio i Tito, pa je konstatirao da će se jednoga dana reći da je i Vučić uradio kao Tito, »dok ne dođe netko treći«. Tko će biti taj treći velikan povijesti, možda će za nas ostati tajna.
Dakle, vlada siromaštvo i zato ubrzo slijedi revizija kreditnog aranžmana MMF-a sa Srbijom, a MMF zahtijeva rast BDP-a da bi se kamate mogle vraćati, a taj rast se u Srbiji nastoji postići rastom stranih investicija. Što presijecanje vrpci za nove investicije znači u našoj praksi? Evo brojeva: prosječne neto plaće u tvrtkama gdje su subvencije bile preko osam tisuća eura po radnom mjestu, iznose oko 160 eura. To znači da je siromašna država častila investitore s trogodišnjom plaćom za zaposlene, a bez ikakvih garancija da će te tvrtke poslije toga ostati u Srbiji. E, pa to ni Tito nije radio, ali ako je zbog »zlatnih godina«, neka!
I ne zaboravimo na uzrok ovog siromaštva. Opet brojevi: situacija je loša zbog 90-tih, od 1989. do 2000. BDP je smanjen za 60 posto. U Srbiji je jedino razdoblje gospodarskog rasta bio između 2001. i 2008., a poslije toga rasta nema. No, valjda ćemo dočekati da Google iskaže i pridjev – zlatne, za godine življenja u Srbiji, gdje ćemo igrati u raznim predstavama nepodnošljive lakoće postojanja, bez priprema, jer se probe održavaju samo u kazalištima.
A kako je danas petak, tu je i novi broj našeg tjednika i siguran sam da možete čitati sadržaje koje nećete naći putem Googlea.
Z. S.
