Intervju

 

Spisateljski opus Miroslava Pendelja, Vukovarca koji žvi u Beogradu (Surčinu), gdje je završio studij dramaturgije, je bogat i raznovrstan. Radio je kao autor scenarija u obrazovnoj i redakciji dječjeg programa TV Beograd za serije Kocka, kocka, kockica i Tebi kažem. Radio je na scenariju dugometranoga igranog filma Hamburg Altona, a autor je i scenarija za kratki igrani film Terasa. Snimljeno mu je oko pedeset radijskih drama, pretežito u žanru komedije i tekstova za djecu. Trećina ih je realizirana u Beogradu a dvije trećine u Zagrebu. Osmislio je seriju polusatnih radio emisija pod imenom Ponoćna filmska škola. Autor je i dva romana školjka koja govori i Posjetitelj. 

U intervjuu za naš tjednik Pendelj govori o svojem književniom radu, aktualnoj poziciji knjige, te književnoj, odnosno kulturnoj sceni Hrvata u Srbiji. 

 

 

HR: Vaš literarni opus je bogat i raznovrstan. Osim dramskih tekstova, te scenarija oprobali ste se i u pisanju romana. Što Vas je odredilo da se bavite pisanom riječju i kako gledate na ono što ste dosad ponudili publici?

 

Oduvijek me fasciniralo gledanje filmova u dvoranama. Velike šarene pokretne slike koje sam gledao i koje su govorile meni tada nepoznatim jezikom, jer sam bio dijete, i koji se zove engleski jezik, su mi se činile nestvarnim, čarobnim. Znao sam što je kamera, znao sam i što su glumci, no pitao sam se tko i kako smišlja priče po kojima se režiraju i snimaju filmovi? Kasnije sam saznao da se uobličene ideje pišu i ostaju zabilježene u nekoj vrsti knjige koja se zove filmski scenarij. Nisam niti sanjao da ću biti onaj koji će ni iz čega stvoriti priču koja će se pretočiti u proizvod nazvan film ili epizoda TV serije. Vjerujte da i danas sa svojih, za nekoliko dana, šezdeset godina pitam sebe gledajući ili slušajući izvedeni dramski tekst, jesam li to stvarno ja »izumio«. Još uvijek nisam izgubio dijete u sebi koje se raduje, čudi i istražuje svijet oko sebe. Volio bih da je više takve »djece« među nama odraslima. Bilo bi manje mržnje, zavisti, podvala, kleveta i ostalih »majstorija« kojima se služe »bivša djeca«, kako sam nazvao nas odrasle u svojemu prvom romanu. Svaki čovjek, bio umjetnik ili ne, smisao života nalazi u ostvarenju sebe. Ostvariti sebe ne znači ništa drugo nego ponuditi svijetu i ljudima svoj »proizvod«. To može biti kolač, zrakoplov, traktor ili pisaći stroj. Na drugi dio Vašega pitanja, kako danas gledam svoj rad ću reći – potpuno drukčije nego li kada sam bio mlađi. Mlad je čovjek prepun želja. One su često neutemeljene. Kada se ne ispune, mlado biće osjeća nezadovoljstvo. To je očekivano, jer je to provjera trebamo li se baviti onime što smo željeli ili sanjali? Ako odustanemo, nismo za taj posao. Ako nastavimo? Jesmo. Izdržali smo i idemo dalje. Kada se sjetim na koliko sam vrata kucao, a ta mi se vrata otvarala no nisam dobio od ljudi koji su ih otvarali – posao, pitam se što me je to, uopće, vodilo? Vuklo? Nemam odgovor.  Znam samo da sam čuo od svojih roditelja riječi koje su govorili svojim prijateljima: »Miro je uporan.« 

 

Davor Bašić Palković

 

Opširnije u tiskanom izdanju