Kultura

Bile riči – rječnik govora Monoštora naziv je knjige Marije Šeremešić, koju je Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata objavio kao drugu u ediciji Prinosi za dijalektička istraživanja. Rječnik je rezultat višegodišnjeg autoričinog rada na prikupljanju riječi monoštorskog govora koje se danas rijetko koriste i njene želje da se na ovakav način te riječi sačuvaju od zaborava.

 

 

Ovaj rječnik jest plod ne samo višegodišnjeg skupljanja i bilježenja starih monoštorskih riječi već i rezultat Vašeg višegodišnjeg angažiranja u hrvatskim udrugama. Koliko Vam je poticaj bilo to što se u tim udrugama njegovao, osim standardnog hrvatskog jezika, i lokalni govor?

 

 

Moglo bi se reći da mi je to bio poticaj, jer sam shvatila da su ti naši lokalni govori, naša ikavica u stvari naš hrvatski jezik. U HKUD-u Vladimir Nazor u Somboru sva događanja, osim službenih i akademskih nastupa, radili smo na bunjevačkoj ikavci. Ušla mi je ta bunjevačka ikavica toliko u uho da sam je počela čak i kod kuće koristiti. Tako sam prije nekoliko godina doživjela da me je jedna osoba upitala jesam li ja Bunjevka ili Šokica. Bio je zapravo za mene to poticaj da razmišljam o tome kako se polako iz svakidašnjeg govora gube stare šokačke riči u Monoštoru. Na toj šokačkoj ikavici ja sam odrastala, što u kući mojih roditelja, a više kada sam odlazila u Monoštor kod majke, ujaka i ujne. Onda je to krenulo kao šala u mojoj obitelji kada sam ih propitivala značenje starih riječi. Počela sam tako i zapisivati te stare riječi, onda su se tih starih riječi počeli prisjećati i u mojoj rodbini i tako se u jednoj fascikli našao lijep broj starih riječi iz monoštorskog govora. A poticaj da te sakupljene riječi pokušam prirediti za jedan rječnik bile su mi knjige Antuna Kovača, koji je uvijek na kraju imao rječnik nepoznatih šokačkih riječi. Najveći broj riječi izvukla sam iz svog sjećanja, naravno i provjerila to svoje sjećanje sa starim Monoštorcima, pomogao mi je i suprug Martin koji se i prisjetio najviše riječi. Tragala sam zatim za ljudima koji su zapisali i čuvali stare riči i tako sam došla do Ivana Prišinga, koji mi je bio dragocjen, da tako kažem vanjski suradnik. Kada sam se počela više angažirati u radu hrvatske udruge Bodrog u Monoštoru, raditi na postavljanju običaja, istraživati na tom terenu svaku novu riječ koju bih čula od kazivača pribilježila bih, provjerila u više dijelova sela.

Monoštor je godinama bio jedna zatvorena sredina, nije bilo toliko miješanja i utjecaja izvana i do 60-70-tih godina prošlog stoljeća u svakidašnjem životu koristio se taj izvorni monoštorski govor. Riječi su kasnije još i ostale, ali se pod vanjskim utjecajem mijenjao naglasak. Najizvornije riječi čula sam upravo od onih koji su 60-tih godina otišli na rad u Njemačku. Zadržali su svoj govor, jer ga vani nisu imali prilike pokvariti. Učili su i govorili njemački, a u svojim obiteljima govor Monoštora, kakav je bio kada su oni otišli. Strpljivo sam prikupljala, pisala godinama, a rad na samom Rječniku trajao je oko tri godine.

 

Z. Vasiljević

 

Opširnije u tiskanom izdanju