Sredinom 18. st. Subotica, Sombor i Novi Sad izrasli su u povijesne pozornice, koje se po značenju mogu mjeriti s talijanskim gradovima-državicama. Subotica je 1743. zaslugom isluženih graničara Hrvata dobila status povlaštenog komorsko-kraljevskog trgovišta. Novi Sad (1748.) i Sombor (1749.) postali su slobodni kraljevski gradovi, čemu su također doprinijeli Hrvati. U Subotici, Somboru i Novom Sadu odvijao se u narednim desetljećima gotovo sav politički život Bačke, sve do 1918. U nizu hrvatskih obitelji, koje su se javljale na političkoj sceni u Bačkoj, izdvajaju se, gotovo zaboravljeni, Vukobrankovići.
Bugarski korijeni
Povijest Vukobrankovića počinje s izvjesnim Bogdanom, čiji korijeni sežu iz Ćiprovca. Ćiprovac je tijekom 17. st. zahvaljujući aktivnosti bosanskih franjevaca izrastao u centar katolicizma u Bugarskoj. Poslije pada Beograda pod Austrijance 6. IX. 1688. katolički Bugari su se dignuli na ustanak. Vukobrankovići su vjerojatno sudjelovali u ćiprovačkom ustanku. Međutim, poznato je samo da je habsburški car Leopold I. proglasio Bogdana i njegovu obitelj plemićima poveljom izdanom 18. IX. 1688. Plemstvo su pored Bogdana dobili njegovi sinovi Šimun i Ivan, te kći Marija i sestra Agata. Plemićka povelja je objavljena na skupštini Transilvanske kneževine u Gyulafehérváru (Alba Iulia, Rumunjska).
Prijelaz u Bačku
Bogdanov sin Šimun bio je oženjen Marijom Stanislavić, koja je dolazila iz iste obitelji, koja je iznjedrila više katoličkih biskupa, među kojima su: Filip Stanislavov, nikopoljski biskup (1649. – 1662.), sastavljač Abagara, prve tiskane knjige na bugarskom jeziku, te Nikola Stanislavić, čanadski biskup (1740. – 1750.). Šimun je imao trojicu sinova: Bogdana, Nikolu i Pavla. Pavle je rođen u Krajovi. Stekao je svjetsko obrazovanje uz pomoć ujaka Nikole Stanislavića. Završio je bogosloviju u Rimu. Bio je kanonik u čanadskoj biskupiji, te vršački župnik i dekan. Bogdan ml. je imao sinove Ivana i Antuna. Ivan je umro u Somboru 1781. u 63. godini života. Imao je sina Pavla (rođen oko 1754. ili 1761.), koji se oženio Terezom Parčetić (vj. 13. XI. 1780.). Pavle je umro 9. X. 1800. u 46. godini života (kako piše u matici umrlih) u Somboru.
Antun i Franjo Vukobranković
Stariji Pavlov sin Antun Vukobranković (1785. – 1829.) rođen je u Somboru 17. IV. 1785., a umro je u Novom Sadu 23. XII. 1829. Posvetio se školi. Bio je školski drug Milovana Vidakovića (1780. – 1841.), koji se smatra začetnikom srpskog romana. Mlađi sin Franjo Vukobranković (1791. – 1843.) je postao gombar. Oženio je 7. II. 1814. Tereziju Horváth u Novom Sadu. Na popisu ugarskih plemića 1841. zabilježen je kao stanovnik Novog Sada. Poslije je oženio Mariju (negdje Amalija) Greguss. S njom je imao sina Stjepana Gustava, koji je prerano umro (oko 1828. – 1830).
Nikola Vukobranković
Najvažniji predstavnik obitelji u 18. st. je novosadski senator Nikola Vukobranković (oko 1703. – oko 1763.), koji se može porediti s Martinom Parčetićem iz Sombora i Stipanom Vojnićem iz Subotice. Darovao je 175 forinti za oslobođenje Novog Sada od županijske vlasti. Vasa Stajić naziva Nikolu prvakom novosadskih Hrvata: »Mislimo da Nikolu Vukobrankovića smijemo nazvati Hrvatom, iako je on jedanput zabilježen kao natione Ciprianus, a drugi put kao Dalmata. Ovo Ciprianus, mislimo, znači Ćiprovčanin. Ono valjda kaže samo toliko da je Nikola de Vuko et Branko došao u Vojvodinu iz Ćiprovca, s Bugarima katolicima koje su vodili bosanski franjevci«. Nikola je ostavio iza sebe sinove Josipa i Ladislava, koji su dobili 1765. potvrdu o plemstvu. Josip je imao sinove Karla Norberta i Ivana Nepomuka Maksimina. Josip i njegovi sinovi su 1828. dobili potvrdu o plemstvu.
Bečani
Ivan Nepomuk Maksimin je izgleda identičan Ivanu Vukobrankoviću (r. u Beču 1805.), pripadniku ugarske kraljevske plemićke garde. Vjerojatno je to isti onaj dvorski službenik Johann Vukobranković (1805. – 1870.), čiji grob se nalazi na Centralnom groblju (Zentralfriedhof) u Beču. Johannov sin Hermann Vukobranković, također dvorski službenik (1859. – 1907.), bio je otac velike austrijske novinarke Milice Vukobranković (1894. – 1973.).
