Mnogo dulje od službenih naziva ulica, salaša, dijelova gradova, putova koji se često mijenjaju kako se mijenjaju društvene i političke prilike, među običnim svijetom žive nazivi koji su dani generacijama prije ovih koje danas žive. Takva je Vojvođanska ulica, Gakovački put i Nenadić. Stari Somborci, posebno oni »od našeg svita«, i dalje sve to zajedno zovu Bajski put. Stari je to naziv ostao iz vremana kada je ta cesta bila veza s Bajom (danas grad na jugu Mađarske). Današnja Vojvođanska ulica, koja počinje od raskrižja kod Hrvatskog doma, mijenjala je imena. Zvala se i Ferenca Rákoczija, pa Kralja Petra I., pa Žarka Zrenjanina. Jasno, kako su se mijenjale politike i države. Ono što se danas podrazumijeva pod Gakovačkim putom, a to je dio od pruge do salaša Nenadić, do prije pedesetak godina bio je tek s nekoliko raštrkanih salaša, a danas je to gusto naseljeno predgrađe Sombora. U nastavku Bajskog puta salaši su koji se službeno zovu Nenadić. Ali u dobrom dijelu »našeg svita« ostalo je: Bajski put, Bajčani, proštenje na Bajskom putu, »iđem na Bajski put«, »radim zemlju na Bajskom putu«, »udala se na Bajski put«…

Varoški dio 

Današnja Vojvođanska ulica u starom, onom predratnom Somboru bila je gospodska ulica, s predratnim vilama viđenih Somboraca. Dio tih vila ostao je i danas, ali je dio ulice nepovratno izgubio svoj nekadašnji sjaj, a niz lijepih kuća nekoliko puta prekinut je novim višekatnicama koje se ne uklapaju ni izgledom ni visinom u široku ravničarsku ulicu. U toj ulici, a nešto više u onima koje izlaze na nju, kuće su kupovali imućniji salašari, najviše s Nenadića. Običaj je bio da se stariji salašari sele u varoš, a gospodarstvo nastavljaju voditi mlađe generacije. Na žalost, pri kraju XX. stoljeća počelo se događati da se obitelj odseli u varoš, a salaš ostane pazan.
Na Bajskom putu, onom u gradskom dijelu, kod somborskih Bunjevaca polovicom XX. stoljeća bila je popularna »cukrazna« (slastičarna) u kojoj su se naručivale svatovske torte s prženim šećerom. Bunjevački običaj je da se u svatove nosi torta, bez obzira s koje strane su rođaci i koliko su bliski. Torte se nisu pekle kod kuće, nije ih tada bilo za kupiti u trgovinama, već su se poručivale u »cukrazni«. Mogao se odnijeti materijal, a moglo je i bez toga, ali je cijena bila veća. Do 80-ih godina prošlog stoljeća moda je bila da se nose torte od prženog šećera, poručivali su se golubovi, korpa s ružama, a kumovi su često nosili tortu na kojoj je od prženog šećera napravljen cijeli salaš ili crkva.

Nenadićki dio

Nenadićki dio Bajskog puta danas je obilježen pločom na ulazu i izlazu iz tog dijela salaša. Salaši su lijevo i desno, u nekoliko redova, uz cestu koja vodi ka Gakovu, Rastini, pa dalje ka, prije nekoliko godina, otvorenom graničnom prijelazu s Mađarskom koji je najkraći put od Sombora do Baje. Išla je tom trasom nekada i pruga, ali od nje više nema ni tračnica ni pragova.
Bajčani, kako su drugi salašari nazivali one s Bajskog puta, bavili su se poljoprivredom, a u ataru oko njihovih salaša je oko 700 hektara kvalitetne zemlje. Od drugih salaša izdvajalo ih je to što su se uspješno bavili uzgojem lubenica, a tržište im je i u vrijeme kada se išlo kolima i konjima bilo šire područje Bačke.
Bajčani više nemaju školu, zatvorena je krajem XX. stoljeća i to poslije skoro 150 godina. Nitko ih nije pitao, doživjela je njihova škola sudbinu većine salašarskih škola koje više ne postoje.
Prije skoro jednog stoljeća, 1929. godine, Bajčani su sazidali kapelu Imena Marijina, čiji se blagdan slavi 12. rujna, a to je proštenje na Bajskom putu. Zadržao se običaj da tada svaki salaš ima goste na misi i kasnije na užni (ručku).
Nisu Bajčani bježali ni od politike. U novije vrijeme bili su među osnivačima DSHV-a, a prije jednog stoljeća među ovim salašarima bilo je članova Hrvatske republikanske seljačke stranke, koja kasnije mijenja ime u Hrvatsku seljačku stranku. Upravo je Bajčanin Antun Matarić, ponesen idejama Hrvatske seljačke stranke, odigrao značajnu ulogu u osnutku Hrvatskog kulturnog društva Miroljub koje je osnovano nakon raskola u Bunjevačkom kolu. Bajčani su i najduže bili na čelu hrvatskog kulturnog društva u Somboru. 
Z. V.