Htio-ne htio, izgradnjom, odnosno renoviranjem pruge Beograd – Budimpešta, naš grad već se stanovito vrijeme pretvorio u jedno veliko (g)radilište: (g)rade se podvožnjaci, nadvožnjaci, pristupne ceste, željeznički kolodvor, zatvaraju se i otvaraju ulice duž istočnih i sjevernih dijelova Subotice... Sve to djeluje kao ozbiljno dotjerivanje njegova izgleda koji bi u konačnici trebao sličiti na moderne gradove u našem okruženju kakvi su, primjerice, Segedin ili Osijek. U tom lickanju, međutim, već se dogodila i poneka omaška, recimo ona kod podvožnjaka na Segedinskoj cesti gdje je vlaga tek nekoliko mjeseci nakon »rekonstrukcije« počela uzimati svoj danak. Loša šminka ili nevješti šminkeri? Ljudima svejedno.
U sjeni tako velikih poslova odvijaju se, međutim, i drugi radovi u gradu. Tako je, eto, koncem prošloga tjedna počelo presvlačenje asfalta u dijelu Ulice Attile Józsefa (onom od Sándora Petőfija do parka kod katedrale), a kabinet Gradske kuće obavijestio je prošloga petka javnost da će zbog radova na obnovi dijela kolnika oko Narodnog kazališta promet u potpunosti biti obustavljen u ulicama braće Radića, cara Dušana i Nušićevoj (do izlaska na Ulicu Maksima Gorkog) od 26. veljače do 20. travnja ove godine. Svatko normalan, naravno, nema ništa protiv toga da se u njegovom gradu radi i gradi, jer je riječ o poslu od zajedničkog interesa i koristi.
Zagrebe li se, međutim, malo ispod površine već zagrebanog asfalta (u)vidjet će se bar dvije stvari: svi ovi radovi odvijaju se u središtu grada, kao i to da stanje betona na navedenim lokacijama i nije tako loše u odnosu na neke druge, te će zlonamjernici lako doći do zaključka kako je ovdje opet riječ o kljukanju debele guske, odnosno ulijevanju asfaltnih baza koje ne žeđaju za bitumenom. Jer, što?
Što je, recimo, poneka rupčaga na asfaltu kod Narodnog kazališta i Gradske biblioteke u odnosu na kratere u tucanikom nasutoj Koperskoj ulici u V. kvartu (onoj koja od Bajskog puta presijeca somborsku prugu i izlazi na Uskočku)? Ta se rupa u središtu grada dâ zatrpati betonom za kratko vrijeme, a stanovnici Koperske bi cvijeće bacali na buldožere koji bi im ušli u ulicu s namjerom da im konačno u XXI. stoljeću, prvi puta u povijesti tog sokaka, počnu radovi na izgradnji moderne, izbetonirane ulice umjesto da ju sami, poput Sizifa, poslije svake kišice iznova krpe kako znaju i umiju, na užas vozača (taksista posebno) koji tuda moraju proći.
Isto se, naravno, odnosi i na brojne druge ulice na sjevernim i zapadnim dijelovima grada (onih oko Srpskog šora, kod Zorke i u bivšim Bajskim vinogradima). Još istije može se isto reći i za stanovnike prigradskih naselja, bilo da je riječ o Tavankutu i Mirgešu ili pak Čantaviru i Bajmaku, čiji se žitelji poslije svakog pljuska »izuvaju« na ulasku u središte naselja ako u »market« ne žele ući u blatnim čizmama nego, »kao sav normalan svijet«, u cipelama. Iako je riječ o redovnim puniteljima gradskog proračuna, ti su ljudi – i oni na periferiji Subotice i oni u prigradskim naseljima – građani drugog reda s tendencijom da u tom statusu ostanu na neodređeno vrijeme i zadaćom da se o najosnovnijim a svakodnevnim problemima brinu sami i snalaze kako znaju i umiju. Uostalom, i gospoda u Varoškoj kući znaju što je to moba, znaju da ljudi imaju i traktore, i ašove i lopate, i svu ostalu priručnu mehanizaciju pa kad se velike ruke slože... tu novci iz budžeta ne trebaju. Odnosno: nije pristojno smetati onome tko radi, pa je onda svakako bolje pomagati onome tko (to) ne radi.
O drugim problemima spomenutih građana druge kategorije, a nije da ih nema (i problema i građana zajedno s njima), izlišno je i pričati. Što bi, recimo, bać Stipan (onaj bliže Sajcu) dao za vodovod u kući umjesto da iznova i iznova sve dublje kopa u konačnici ionako presahlu »žilu« bunara? Ili pak: što bi Pista bácsi (onaj s kraja Uskočke) dao da ima kanalizaciju i da zbog septičke jame koju sve češće mora prazniti ne mora piti vodu iz plastične boce koju kupuje u obližnjem dućanu?
Zanimljiva je ta vreća koja se zove gradski proračun: kako je god okreneš, uvijek negdje nešto nedostaje. Problem je, međutim, što uvijek iste stvari nedostaju na istim mjestima kako bi se napunili uvijek isti već puni dijelovi. Stoga, umjesto pametovanja o potrebi dovođenja vještog žonglera u lokalnu samoupravu (koji će znati ravnomjerno raspodijeliti plijen), prva pomisao koja za ovu priliku pada na pamet je ona Milanovićeva neslana šala upućena na račun Vučića, a inspirirana rasističkim vicem o kazališnoj publici u Južnoafričkoj Republici – šaraj malo!
Z. R.