Kolumne

Nakon što je predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća Slaven Bačić izjavio da je nakon odluke Hrvatske o nedavanju suglasnosti na otvaranje poglavlja 23 u pregovorima s Europskom unijom u Srbiji naglo poraslo antihrvatsko raspoloženje i istaknuo da će se to nepovoljno odraziti na izlaznost hrvatske nacionalne manjine na izbore i potporu Demokratskom savezu Hrvata u Vojvodini, stranci koja zastupa Hrvate na političkoj sceni Srbije, uslijedio je prilog dopisnika medijske kuće Deutsche Welle o životu Hrvata u Srbiji. Prilog je urađen kroz razgovor s više sugovornika, a prenijeli su ga brojni srbijanski mediji.

Prilog jest korektan, urađen uobičajenim novinarskim postupkom, ali u čemu je »kvaka«? Prilog počinje komentarom da: »dok politički predstavnici Hrvata u Srbiji govore o ’antihrvatskoj histeriji’, ’obični Hrvati’ razmišljaju prilično drugačije i kažu da u stvarnom životu histerije nema – osim u medijima i u izjavama političara.« To je interpretacija novinara onoga što su rekli sugovornici, prema kojoj razum čitatelja nalaže da odmah pomisli, prije čitanja izjava ovdašnjih Hrvata, da političari žešće zakuhavaju, dok je svim tim »običnim Hrvatima« sve potaman, a nitko ih ni ne tuče, pa onda oni, eto, razmišljaju prilično drugačije od lidera u nacionalnoj zajednici kojoj pripadaju. I sad, tko tu stvarno histeriše? Siguran sam da taj prilog ne bi izazvao ni približno toliku pozornost srbijanskih medija da je u uvodu napisano: »iskustva Hrvata koji žive u Srbiji su raznolika«. A jedno od tih iskustava je i ono koje u tom prilogu iznosi sugovornica: »Nitko mi ništa ne kaže direktno, iako znam i osjećam da im nije drago kad čuju što sam, jer to prosto nije prihvaćeno. U startu si nekako odbačen... Mislim da živimo prosječno i da su nam osnovna prava ispunjena, ali su odnosi prosto i dalje zategnuti. To se nikako ne smiruje i non-stop se zahuktava.«

Ako znamo za činjenicu da je Šešelj oslobođen optužbi, pa još ako znamo koje su njegove političke ideje, a uz to imajući u vidu da Hrvatska uvjetuje Srbiji pregovore s EU, teško netko može argumentirano opovrgnuti tvrdnju postojanja antihrvatskog raspoloženja u dijelu javnog prostora. Zar je onda čudno kada je netko, u ovom slučaju ovdašnji Hrvat – uplašen? Je li to nerazumno? Takav strah se može učiniti nerazumnim samo onima koji ne znaju ili se ne sjećaju devedesetih godina. I ne samo tih godina. Meni i mojim kolegama je prije desetak godina prijećeno ubojstvom, samo zbog toga što smo novinari ili uposlenici ove novinsko-izdavačke ustanove. No, protjerane Hrvate iz Srijema više nitko neće plašiti, a ubijeni Hrvati u Srijemu nemaju se više čega plašiti.

Bačić je naveo i da su pojedini Hrvati (i nedavno) doživjeli da ih u javnosti nazivaju ustašama. Nekima to djeluje mlako, zar ne? Rekao, pa što? Odomaćio se poprilično taj izraz, koji doživljavam, kada je meni upućen, kao opće mjesto od strane praznih osobnosti. Ali! Naježim se kada primjerice pročitam u najstarijem dnevnom listu u ovom dijelu Europe da: »Ustaške pokliče iz Hrvatske Žigmanov (Tomislav, predsjednik DSHV-a) zaglušuje iznošenjem nedokazanih podataka o navodno 25 ubijenih Hrvata na teritoriju Srijema i južne Bačke i o 30.000 protjeranih.« Za ovaj uvodnik mi ne treba druga poanta.

Z. S.