U nakladi Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata nedavno je objavljena knjiga Garavi salaši Katarine Firanj iz Sombora. Druga je to knjiga ove autorice, a za razliku od prve Žagor iz opaklije, koja je knjiga pjesama, ova knjiga donosi priče, ali je i kao prva vezana za salaše i običaje. Autorica kaže da njene priče nisu priče iz mašte, već su stvarne, iz njezinog života. Od predaje rukopisa do tiskanja knjige prošle su četiri godine, pa Katarina s nestrpljenjem očekuje da uzme knjigu u ruke, a kako i ne bi kada je tu njen život u salašima Koćevi, njena mladost, obitelj i sve ono što je ostalo u njenom sjećanju. Jer samo je to još ostalo. A koliko su ta sjećanja jaka i koliko je jaka bila Katarinina želja da od zaborava otrgne dio svog života govori i to što je knjiga Garavi salaši napisana u dahu, za dvije večeri. Jednostavno je navrlo iz nje.
Prve pjesme
Iako je pjesme počela pisati još kao učenica, Katarina se mnogo godina kasnije osmjelila predstaviti ih javnosti. Prisjećajući se svojih prvih zapisanih pjesama reći će da je to bilo »onako djetinjasto« i da su to, kako je i uobičajeno u tim godinama, bile ljubavne pjesme. »Zapisivala sam i u škulske pisanke, da niko ne vidi. Nažalost, te pisme nisu sačuvane. Došla je onda mladost, udaja i pisme su ostale digod po strani. Kad sam rodila sina Gorana, još u bolnici napisala sam pismu, pa onda još nikoliko posli tog«, priča Katarina.
A to što je svoje pjesme počela i objavljavljivati »krivac« je velečasni Franjo Ivanković koji je Katarinu ohrabrio da piše i objavljuje. Prve pjesme objavljene su joj u knjizi Somborske žetvene svečanosti 1996. godine, a kasnije u Liri naivi, Miroljubu... Stigao je kasnije i Žagor iz opaklije, a sada Garavi salaši. Tako se našoj sugovornici ostvario dio mladalačkog sna – sanjala je da bude učiteljica i da piše knjige. Učiteljica nije postala, ali knjige je počela pisati. Dvije objavljenje knjige Katarina ne razdvaja. Kaže, u obje je pisala o istome, ali na drugačiji način.
Zlata Vasiljević
Opširnije u tiskanom izdanju
