Hrvati Bunjevci bili su politički čimbenik u Somboru još u drugoj polovici 17. stoljeća. Nažalost, turski (osmanski) izvori ne dopuštaju detaljniji uvid u mjesne prilike. Zapravo, Turke Osmanlije je zanimala samo gospodarska snaga određenog područja. Etničke, vjerske i druge prilike bile su, u njihovim očima, sporednog značenja. Somborska i Subotička nahija (općina) pripadale su Segedinskom sandžaku (okrug), koji se nalazio u Jegarskom pašaluku (područje). Jegarski pašaluk graničio se sa zemaljama pod habsburškim carevima. Prema tome, njegov rubni položaj uvjetovao je prilike u nahijama. Stanovništvo su činili mahom doseljenici iz Bosne, Hercegovine, Dalmacije i drugih turskih provincija na Balkanu. Oni su služili kao potpora ratnim naporima Turske, koja je desetljećima vodila ratove sa svojim sjevernim susjedima Habsburškom monarhijom i Poljskom. Veliki bečki rat 1683. – 1699. je promijenio odnose snaga u Podunavlju i potvrdio značenje Hrvata Bunjevaca. Godine 1686. Budim je pao pred habsburškim snagama, a iduće godine i Jegra (Eger). Tako je turska vlast u Ugarskoj izgubila oslonac i uporište. Hrvati Bunjevci su se pod utjecajem tih događaja pridružili habsburškim snagama.
Podijeljeno stanište
Pobjeda zemalja Antante (Britanije, Francuske itd.) studenoga 1918. donijela je nove promjene u Podunavlju. Budimpešta je pod teretom ratnih napora upala u nezapamćenu anarhiju. Srpska vojska je iskoristila povijesni trenutak i zaposjela (oslobodila) Bačku, Banat i Baranju. Na zaposjednutim (oslobođenim) teritorijima uspostavljene su privremene civilne vlasti. Međutim, glavni čimbenik u regiji bila je srpska vojska, koja je imala potporu savezničke Francuske. Mirom u Trianonu 1920. Mađarska je predala Beogradu dijelove Baranje, Bačke i Banata. Međutim, konačne granice je povukla Međunarodna komisija za razgraničenje. Trianonski mir je podijelio stanište Bunjevaca Hrvata. Baja i Aljmaš (Bačalmaš) ostali su s okolnim naseljima u sastavu Mađarske. Sombor i Subotica (doduše s prilično okrnjenim atarom) pripali su Beogradu.
Bunjevačko vijeće
Hrvati Bunjevci su sudjelovali u povijesnim događajima jeseni 1918. U noću između 4. i 5. XI. 1918. ustanovljeno je Bunjevačko narodno vijeće. Glavni predstavnici ovog pokreta su bili Ivan Paštrović (1877. – 1954.) i Mihovil (Miško) Jelić (1881. – 1961.). Obojica su bili odvjetnici, intelektualci u zrelim godinama, već poznati bunjevačko-šokačkoj javnosti. Uz to, bili su vezani uz Sombor. Paštrović je rođen u Lemešu. Jelić je rođen u Santovu, ali je srednju naobrazbu stekao u somborskoj Višoj državnoj gimnaziji. Paštrović i Jelić zagovarali su bratsku suradnju s Mađarima i Mađarskim narodnim vijećem (Sombor). Budućnost Bunjevaca Hrvata su vidjeli pod Budimpeštom. Međutim, njihova agitacija nije imala uspjeha. Već 5. XI. 1918. osnovano je Mjesno narodno vijeće Srba i Bunjevaca Hrvata, koje je zadobilo širu podršku Srba i Hrvata (Bunjevaca i Šokaca).
Međuraćje
U međuratnoj Mađarskoj Ivan Paštrović i Miško Jelić se pojavljuju kao podupirači hrvatske riječi. Pokrenuli su kalendar Danicu u Budimpešti. Međutim, Mijo Mandić, kulturno-prosvjetni radnik iz Subotice, osvrnuo se kritički na Paštrovićev i Jelićev kulturni rad. Preko subotičkog Dnevnika 1930. pisao je: »Da, izdaje se u Budimpešti bunjevački kalendar ili Danica; nu to je opsena; pa da im silovito pomadjarivanje brže podje, da zavedu naš narod i da svoj nečovečanski posao pretstave našoj slavenskoj raji u nekoj privlačivoj formi neštede ni uspomenu Antunovića, te na najprostiji način prikazuju delovanje Antunovića u protuslavenskom duhu i obliku. Ja bih preporučio g. urednicima peštanske Danice: Paštroviću peštanskom odvetniku i Jeliću bajskom odvetniku, a osobito mome učeniku Ivanu Petrešu župniku, da se okane toga nečasnoga posla, koji truje dušu i vredja osećaje našega naroda, tarma se uspomena naših pokojnika. Bolje je, da naša raja ne čita ništa, nego da se sa ovakvim gorčilom truje«. Paradoksalno, Mandić je bio jedan od sudionika Velike bunjevačke skupštine u Subotici (2. VI. 1941.), koja je praktički poništila bunjevačke glasove na Velikoj narodnoj skupštini u Novom Sadu 25. XI. 1918. godine.
