Intervju

Dvije natuknice iz biografije Milovana Mikovića, naime 49. godina bavljenja literaturom i 13 objavljenih naslova, uz napomenu da je poema Avaške godine imala više izdanja i uz činjenicu da je kao urednik objavio preko 150 knjiga drugih pisaca, dostatan su povod za razgovor. Mikovićev opus fascinira i raznolikošću: poezija, proza, eseji, književne i kazališne kritike, rasprave i studije, što svjedoči o Mikovićevom osebujnom stvaralaštvu. Miković niti u jednom trenutku nije zaigrao na kartu masovnog ukusa, podilaženja čitateljima ili prištekavanju na trendove. Takva je i njegova nedavno objavljena knjiga poezije Prah obiteljske srebrnine, koja će uz ostala aktualna izdanja NIU Hrvatska riječ biti predstavljena ovoga petka na međunarodnom Salonu knjiga u Novom Sadu. 

 

 

HR: Krenimo od naslova Vaše knjige Prah obiteljske srebrnine. Zbog čega je ostao samo prah?

 

Pa, zar je ta tvar, taj sublimat što treba izostati iza, trenutačno, osam milijardi dvonožaca – mali, nedovoljan prinos, pače neuvjerljiv baštinski dar? Pogotovu što se u tu bilancu ima još pridodavati, uz usitnjenu tvar, sve što budemo umom i duhom namrli. Što je još u nama, sa nama i oko nas, a jedino ima šansu preostati u toj prepoznatljivoj, ma tek jadnoj gomilici čistoga preostatka, godinama uvjerljivo bivstvujućoj, a onda u zadanom času minuloj. Usitnjenoj do nestanka. Nije li ta gomilica očišćena suvišnih natruha – taj poetski ekstrakt – jedina u stanju sanjati u prahu prah? Prah iz praha podizati? Kada se na nj svede sve čudesno, nevjerojatno i ne-očekivano? Ljudsko, božansko i kozmičko. Stoga, nemojmo se ponijeti olako, iza antinomije o prahu, skriva se puno više od njezina vanjskoga privida. Pa, i kada je slijedom obiteljskoga odgoja, do kojega nam je ne-jednako stalo, iz razloga građanske pristojnosti ponešto potrebno prešutjeti glede sudionika funeralne karnevalske povorke, ugledamo li u njoj protagoniste koji već drže do svoga mjesta u nenamjetljivo utvrđenom redoslijedu. Ukoliko je ikada išta potrebno iz bilo kojeg razloga kriti? Posebice, kada smo već na dan-dva-tri uoči odlaska. Utoliko ovu zbirku, Prah obiteljske srebrnine, možemo čitati i kao projekt o mostu, te se može razumjeti i kao svojevrstan ekvivalent Odi radosti. Nema, dakle, razloga zazirati od praha. Valja biti prah prahu, kada bude rečeno: Mir prahu našemu! I znati iz te nove, drukčije, izmijenjene vizure promatrati snove, uzlete, nebrojene pokušaje, osobne i zajedničke. Osluhuti svaku riječ. Poslušati rijeke riječi. Poplave riječi. Prepustiti se cunamiju riječi. Sada u prahu! Riječi jezika, toga društvenoga, obiteljskoga, osobnoga identiteta u procesu tranzicije. Uostalom, život bez čitanja, ma i u prahu, je nezamisliv, počevši od prvog pogleda na bradavicu, do uvida u najsloženije riznice do kojih se prebacujemo za samo dva novčića u najnovijem modelu Harunova čuna.

 

Zvonko Sarić

 

Opširnije u tiskanom izdanju