Migracije mladih i obrazovanih pa i onih manje mladih i manje obrazovanih tamo gdje su bolji uvjeti rada, bolje plaće, uređeniji sustav ne mogu se zaustaviti. I kao što ljudi s prostora Hrvatske i Srbije hrle u obećane zemlje zapadne Europe tako su Hrvatska i Srbija obećane zemlje za one koji žive još lošije i zarađuju još manje.
Najveća radna migracija u Hrvatsku je iz susjedstva: Bosne i Hercegovine i Srbije. Završili su tu oni kojima je daleko zapadna Europa, oni koji žele biti bliže kući, ili oni koji traže samo privremene poslove, a opet bolje plaćene nego u državama iz kojih dolaze. 
U Srbiji je priča malo drugačija. Strani radnici, oni najbrojniji, nisu iz susjedstva već iz mnogo udaljenijih država. Iz zemalja za koje je Srbija i zarada koja je često ispod minimalca obećana zemlja. Ili sigurno mjesto za boravak i razvoj biznisa. I često ih planski dovode kompanije koje u Srbiji dobivaju važne infrastrukturne projekte.
Godišnje u Srbiji kofere spakira oko 45.000 ljudi, a njihovo mjesto popune strani radnici. Je li to stvarna potreba ili domaćih radnika nema jer su zarade niske, pa je ono što je nekom tko je došao iz Indije ili Bangladeša izdašna plaća za domaće radnike nedovoljno da bi se uopće pojavili na poslu?
Godišnje u Hrvatskoj kofere spakira približno isto oko 45.000 ljudi, ali je prošle godine u Hrvatskoj kofere raspakiralo rekordnih 170.000 stranih radnika. Procjene su da će ih ove godine biti i 200.000. A one još dugoročnije procjene su da će za šest godina svaki četvrti zaposlen u Hrvatskoj biti stranac.
Pa nikako čudo neće biti ako vas zapadne da kavu usred Zagreba dobijete iz ruku nekog Nepalca ili ako u isti taj Zagreb iz Beograda doputujete autobusom koji vozi neki mladi Indijac. Kao što je vrlo vjerojatno da će nekom Norvežaninu život spasiti mladi liječnik i medicinska sestra iz Hrvatske, a na cestama Njemačke kamione voziti vozači iz Srbije, a o ostarjelim Austrijancima brinuti njegovateljica s Balkana. Uz nekog Poljaka ili Rumunja. 
Z. V.