Čak nekoliko istraživača neovisno jedni o drugima bavili su se Raičima: profesor Aleksandar Raič, novinar Anton Raič, publicist Milan Stepanović i profesor (tehnolog) Dragoljub Prodanović (strastveni sakupljač podataka o povijesti Sombora). Međutim, nitko od njih nije uspio u sklapanju cjelovite geneološke slike o Raičima. Uostalom, to nije ni bio cilj njihovih istraživanja. Međutim, gledano iz povijesnog kuta, Raiči doista zaslužuju prostor veći od poglavlja ili fusnote u nekoj knjizi. Dali su naime nekoliko glasovitijih ličnosti: odvjetnika Tomu Raiča (1887. – 1968.), novinara Antona Raiča (r. 1941. – ?) sveučilišnog profesora Aleksandra Raiča (r. 1938.).
Raiči se javljaju u najstarijim zapisima u Somboru (od konca 17. st.). Javljaju se u spiskovima somborskih graničara, kojima su se bavili Ivan Antunović i Milan Stepanović. Primjerice radi, Nikola Raič je nakon uzdizanja Sombora u status slobodnog i kraljevskog grada 1749. postao član vanjskog (proširenog) senata. To je bilo priznanje za vojne napore koje je kao graničar snosio prethodnih godina ispunjenih ratovima: Austrijsko-turski rat (1737. – 1739.) i Rat za austrijsko naslijeđe (1740. – 1749.). Međutim, rod Raičevih nije bilježio značajnije predstavnike sve do prve polovice 20. stoljeća.
Aleksandar Raič
Prof. dr. Aleksandar Raič poznat je po svojim sociološkim radnjama o Bunjevcima. Pisao je i o svojim pretcima. Međutim, više pažnje posvetio je maternalnoj liniji, jer je odrastao u domu obitelji Valko, iz koje je potekla njegova mater. Očevu stranu poznaje samo do djeda Vranje, koji je poginuo u Prvom svjetskom ratu. Na temelju matičnih knjiga, moguće je istražiti i njegove starije pretke. Udovac Ivan Raič (26 godina) je 5. VII. 1807. oženio udovnu Veroniku Kekezović (22 godine). Njihov sin Eugen (Đeno) rođen je 9. VII. 1810. Prezime Eugenove matere je prilikom njegovog krštenja ubilježeno kao Martinković. Eugen je 11. XI. 1828. oženio Magdalenu Matarić. Prilikom vjenčanja Eugen je ubilježen kao Emericus, a ne Eugenius. Njegov sin Ignac je rođen 8. VIII. 1836. Ignac je 25. X. 1858. oženio Anu Bokerović. Iz tog braka je rođen Vranje (7. X. 1875.), djed Aleksandra Raiča. Vranje je poginuo u Prvom svjetskom ratu. S Rozalijom Stanek (Sztanek) imao je sina Antuša, Aleksandrova oca.
Toma Raič
Također značajni, ali sada već zaboravljeni izdanak Raičevih bio je i odvjetnik Toma Raič (1887. – 1968.), koji je između dva svjetska rata sudjelovao u političkom i društvenom životu Sombora. Bio je jedan od osnivača Bunjevačkog kola. Ožujka 1921. izabran je za glavnog tajnika društva. Njegovi pretci su: Eugen (negdje Ödön) i Magdalena Matarić (1828.), Grgur i Magdalena Fratrić (vj. 1848.), Đuro i Jolanta Lončar (vj. 1881.). Toma Raič je oženio Margit Gaál. Ostao je u Bunjevačkom kolu i poslije podjela 1936., kada se iz društva izdvojila jedna skupina članova i osnovala HKUD Miroljub (danas Vladimir Nazor). Toma Raič bio je na liniji suradnje s međuratnim vlastima. To mu je donijelo položaj glavnog gradskog odvjetnika u Somboru. Prorežimski stav je zastupao čak i u rimokatoličkoj crkvenoj općini. Zajedno s Josipom Veselovskim i Ivanom Bošnjakom (potpredsjednikom gradske općine), također članovima Bunjevačkog kola, podnio je veljače 1935. žalbu biskupu Lajči Budanoviću na izbor za rimokatoličku crkvenu općinu. Bio je kum Paje Vujevića, također odvjetnika. Međutim, tužio ga je sudu zbog klevete i uvrede. Naime, Vujević mu je listopada 1934. u Bunjevačkom kolu pred više svjedoka rekao da je mađarski špijun. Franje Parčetić i Josip Čeljuska svjedočili su na Kotarskom sudu (sreskom sudu) u korist Raiča. Vujević je proglašen krivim i izrečena mu je novčana kazna. Morao je platiti Kotarskom sudu ukupno 2.200 dinara. Motiv za uvredu je bio materijalne prirode. Raič je naime u jednom ranijem slučaju savjetovao Siročadskom stolu da se Vujeviću oduzme zemlja, koja je pripadala Vujevićevoj pokojnoj ženi.
