Preizborna kampanja je uveliko u tijeku, a za razliku od Mađara koji u ove izbore ulaze u kontekstu »povijesnog vrhunca« u odnosima između domicilne i matične zemlje a njihova najsnažnija stranka uz nepodijeljenu potporu Vlada obiju zemalja, političke stranke drugih manjina su u sasvim različitoj situaciji. To se napose odnosi na pripadnike onih naroda koji »baštine« posljedice nezaliječenih rana ratova iz devedesetih. O tome je nedavno govorio i premijer Aleksandar Vučić nakon oslobađajuće presude za Vojislava Šešelja kada je rekao kako »osnovni cilj, jedan od tri koja je sebi postavio Haški tribunal, a to je pomirenje naroda na prostoru bivše Jugoslavije, nije ostvaren, a danas su emocije i sentimenti u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj lošiji nego 1995. godine«. Premijer je još rekao i kako »ništa nismo postigli, svi smo se međusobno pomalo lagali, kada je Europa tražila uslikali bismo se, rekli lijepu riječ, a situacija je lošija«. Ako tome dodamo da je premijer tijekom svojeg službenog posjeta Zagrebu, tada u svojstvu prvog potpredsjednika Vlade, 2013. godine rekao kako se »ne slažemo oko nekih stvari koje su se zbivale u prošlosti od 1991. do 1995. godine«, a to se očituje u svakome govoru ili značajnom datumu jedne ili druge strane, razvidno je da »povijesni trenutak« niti malo nije na strani hrvatske, ali niti bošnjačke i albanske nacionalne manjine. 

No, treba biti realan pa reći i to da ne treba gledati sa zavidnim okom na Mađare. Povijesno pomirenje je i za njih stiglo jako kasno. Proteklo je puno desetljeća dok se to nije izreklo na najvišoj razini i dok se nisu dogodili neki simbolički akti poput skidanja stigme kolektivne krivice s kojom su živjeli Mađari još od II. svjetskog rata. Na žalost, čini se da stigma kolektivne krivice nije skinuta sa svih, samo se pomjerila s jednog na drugi narod. To je potvrdio i šef srbijanske diplomacije Ivica Dačić svojom izjavom da Hrvatska ne treba »dijelite lekcije Srbiji o položaju nacionalnih manjina, imajući u vidu sve ono što je srpski narod u Hrvatskoj proživio u posljednjih 10-20 godina, a da ne govorimo o Drugom svjetskom ratu«. No, nikako da kaže, a niti domaći mediji se ne trude reći javnosti što piše u tom bilateralnom sporazumu i zašto je problem u Srbiji ono što nije problem u Hrvatskoj, Mađarskoj, Rumunjskoj a to su garantirana mjesta za zastupnike u državnim parlamentima. I može li se onim što se događalo prije sedam desetljeća opravdavati neprovođenje međudržavnog sporazuma i položaj jedne nacionalne manjine uvjetovati emocijama većinskog naroda. 

Na koncu, ne korespondira to niti s čuvenom rečenicom kako su u Srbiji prava manjina iznad europskih standarda. Jer Hrvatska, Mađarska i Rumunjska su u Europskoj uniji, zar ne?

J. D.