Kaići su bez sumnje igrali veoma značajnu ulogu u povijesti bačkih Hrvata na prijelazu iz 17. u 18. st., točnije u vrijeme Velikog bečkog rata (1683. – 1699.). Među prvima su dobili plemstvo. Štoviše, u relativno kratkom vremenskom razmaku u plemstvo su uzdignute dvije obitelji istog prezimena i, po svemu sudeći, istog podrijetla. Naime, plemićkim listom od 3. VIII. 1697. subotički zastavnik Jakov Kaić i njegova obitelj (Julija Gavranović i djeca Luka, Marko, Josip i Jelena) proglašeni su plemenitima. Godinu dana kasnije, 22. XI. 1698., plemićki list izdan je i subotičkom poručniku Tomi Kaiću, njegovoj obitelji (supruzi Jakovi i djeci Lovri i Josipu), njegovoj braći Franji i Ivanu i njihovim obiteljima, te bratiću Ivanu (sinu Tominog pokojnog brata Bartula).
Drevne zasluge
Plemstvo stečeno koncem 17. st. je bez sumnje bila nagrada za ukupne zasluge u Velikom bečkom ratu. Kakvu ulogu su Kaići igrali u prijelomnim povijesnim godinama na razmeđi stoljeća, nažalost, ne može se nikako doznati ni iz povelja koje su dobili od habsburškog cara Leopolda I., ni iz drugih spisa toga vremena. Međutim, može se s pravom pretpostaviti da je riječ ne samo o vojnim zaslugama nego i političkim. Poznato je da su Markovići i Vidakovići ne samo predvodili svoj narod u ratnim operacijama protiv Turaka-Osmanlija nego i tumačili njihove interese pred austrijskim časnicima. Drugim riječima, Markovići i Vidakovići čini se da su sa svojim postrojbama ulazili u teritorij pod turskom okupacijom (Slavonija, Bosna i dr.), gdje su vrbovali narod i odakle su ga vodili (prebacivali) u tek oslobođenu Bačku. Ovu ulogu su bez sumnje igrale i ostale obitelji, koje su koncem 17. i početkom 18. st. postale plemenite: Sučići (1690.), Vujevići (1690.), Đelmiši (1699.), Kaići (1697. i 1698.) i drugi. Poznato je da su Subotičani oko 1690. sudjelovali u neidentificiranim sukobima u Slavoniji. Kod Nimaca (danas Nijemci kod Vukovara) zabilježili su poraz. Na slavonske Nimce možda budi uspomenu subotičko prezime Nimčević.
Prelazak u Lemeš
Kaići su u prvo vrijeme, tj. koncem 17. st. i početkom 18. st. bili vezani uz Suboticu. Tu su bilježeni u najstarijim matičnim knjigama, koje su vodili franjevci. Zajedno sa Sučićima su stanovali u subotičkoj tvrđi, koja je poslije prerasla u franjevačku rezidenciju 1719., pa u samostan. Moguće je da su sa Sučićima došli u Suboticu. Od sredine 18. st. Kaići se javljaju u Lemešu, gdje su iselili s drugim plemenitim obiteljima (Vidakovići, Vujevići i dr.). Naime, Subotica je 1743. postala povlašteno kraljevsko-komorsko trgovište. Drugim riječima, dobila je određene povlastice od ugarskog kralja (carice Marije Terezije) i Ugarske dvorske komore. Stanovnici nove Subotice su bili u obavezi plaćati pristojbe, neovisno o svom društvenom statusu. To nije bilo u interesu jednom dijelu plemića, koji su zato obrazovali plemićku oazu kraj Sombora – Lemeš.
Josip Kaić
Nasljednici starih plemića Kaića žive i dalje u Lemešu, te diljem Vojvodine i svijeta. Jedan od poznatijih predstavnika iz novijeg vremena je svećenik Josip Kaić (1871. – 1962.). Zaređen je 1898. Bio je kapelan u Bikiću, Subotici (sv. Rok i sv. Terezija), Kaćmaru, Bačalmašu, te na koncu administrator i župnik u Selenči (od 1909. do smrti). Rođen je u Boršodu od roditelja Pavla i Estere, r. Alaga. Njegova genealogija izgleda ovako: Antun i Matija (nepoznato prezime, vjenčani prije 1718.); Petar (r. 1724. u Subotici) i Janja Bašić (vj. 10. XI. 1743. u Subotici); Bartul (r. 24. VIII. 1767. u Lemešu) i Marija Vidaković (vj. 17. III. 1788. u Lemešu); Josip i Julijana Mandić (vj. 11. XI. 1829.); Pavle i Estera Alaga (vj. 13. VIII. 1861.). Od potomaka svakako vrijedi izdvojiti Katalin Kaich (hungarologinja) i Ištvana Kaića (novinara rodom iz Kikinde).
Mijo Mandić piše da je preporoditelj bačkih Hrvata Ivan Antunović odlazio u Lemeš, gdje je živjela njegova najmlađa sestra Roza. Konak mu je pružao Jenő Szécsényi (1835. – 1914.), mjesni župnik, koji je na tom položaju bio od 1865. do 1888. Prilikom svojih boravaka u Lemešu, bio je rado viđen gost i mjesnih plemića: Kaića, Vidakovića, Ivankovića i Mandića.
