Kada bi se – poput sličnih beskorisnih, a uobičajenih – pravila anketa o tome što je na građanstvo ostavilo najveći dojam za božićno-novogodišnje, ma i prosinačko-siječanjske, blagdane i praznike, uz već neprikosnovene priče o obiteljskom okupljanju za Božić, atmosferi za doček Nove godine i neizostavnog umora od pripreme jela i naknadnog prežderavanja od istih, svakako bi se u te priče ugurala i ona o petardama, topovskim udarima, vatrometima i sličnim bučnim efektima koji remete mir, radost i zadovoljstvo. Uvijek, naime, postoji »netko« u bližem ili daljem susjedstvu tko svoje ushićenje – ili najobičniji neiživljeni poriv – želi obilježiti na način »da ga svi čuju«.
Antropolozi, etnolozi, psiholozi, sociolozi i svi koji se bave poviješću običaja i ljudskog ponašanja, te njihovim uzrocima i posljedicama, reći će da je pucanje nastalo davno, davno kao izraz želje da se na taj način otjeraju zli duhovi kojima je jedini posao (i smisao postojanja) da ljudima pakoste i napakoste. Ali, sam čin pucanja nerijetko je mnogo opasniji za samog izvođača negoli za fiktivnog neprijatelja koji je danas uglavnom i zaboravljen. Pojednostavljeno: najveći broj pucača danas ne bi niti znao odgovoriti zašto ili protiv koga koristi eksplozivna sredstva. Umjesto razložnog, svakako mu je dovoljan univerzalni odgovor »zato«.
Kako se sam čin pucanja petardama i ostalim pirotehničkim sredstvima na svim meridijanima Globusa kroz praksu pokazao i dokazao kao potencijalno veoma opasan po zdravlje, posebno za određene dijelove tijela, tako i društvo restriktivnim mjerama nastoji (uglavnom bezuspješno) staviti pod kontrolu proizvodnju, distribuciju i upotrebu eksplozivnih sredstava nižeg intenziteta. Praksa je, međutim, već od Adama pa naovamo pokazala da je najslađe upravo »restriktivno voće«. Kako su djeci znatiželja i inat »opisne osobine odrastanja«, naravno da pucanje slađe pada ukoliko je zabranjeno i ukoliko postoji i najmanja mogućnost da njime – umjesto zlog duha – uplaše nekog dežmekastog starkelju ili pak prestrave susjedova psa. A kako su djeca naši »anđeli«, koji će to roditelj toliko otvrdnuti srce da mu ne ispuni želju za pucanjem ili bar da se na to ne napravi lud, pa kroz prste progleda kako mu se novac u trenu pretvori u dim.
Subotica, naravno, nije izolirani otok u inače eksplozivnom svijetu tijekom prosinca i siječnja. Ne, u njoj se puca, ni manje ni više, kao i u ostalim gradovima i selima sjeveroistočno i jugozapadno od nje. Nisu niti 52 ozlijeđene osobe s njenog teritorija u posljednje tri godine – koliko ih je prije dva tjedna u priopćenju navela ovdašnja policijska uprava – nekakav izuzetak u odnosu na druge sredine. Izuzetak su same te osobe i njihovi najbliži, jer su se (samo)ozlijedili zbog čiste gluposti, a neke od njih posljedice će na to podsjećati cijeli preostali život. Policijska upozorenja, pa i prijetnje zakonom i kaznama, praksa je to opet pokazala, nisu urodili plodom, jer iz godine u godinu djeluje kao da je pucnjava sve glasnija i da ju je sve više, pa se postavlja pitanje kako neodgovorne i nes(a)vjesne opasuljiti do mjere da im se i sam čin paljenja petarde zgadi?
»Knjige, braćo, knjige, a ne zvona i praporce«, još davno je upozoravao Dositej Obradović. E, sad, kako niti on kao vrhunski prosvjetitelj nije mogao pretpostaviti da će jednog dana Ana Karenjina smršavjeti do forme džepnog izdanja na tabletu, postavlja se pitanje »koje, bre, knjige«! Dobro, ako su knjige i tako sve više remetilački faktor obrazovanja, postavlja se pitanje što ih onda može zamijeniti u edukativnom procesu mladih? Eh, što? Pa pitajte ih i učite od njih. Eto, primjerice, Tik-tok ili neka druga »platforma«. Djeca i odrasli blendovi otkidaju dok gledaju snimke kako su na smrt preplašili nekog pokislog avlijanera lutalicu ili pak bakutanera. Pa još koliko lajkanja, smajlića, srculenaca...
»Platforme, učo, platforme, a ne knjige i vežbanke«, mogao bi glasiti suvremeni prijedlog svim »oldfashion« nastavnicima i pozornicima. Platforme, pa ravno na sat građanskog odgoja ili javno predavanje gdje će se protiv uzroka boriti uz uporabu njihovog »oružja«: vizualnog i sa što manje objašnjavanja. Evo, na primjer, slike: ruka u krupnom kadru, u njoj oveća petarda čiji fitilj je upravo izložen plamenu upaljača. Buuuuum! Rez. Sljedeća slika: ruka u povezu, sa šakom ili bez nje (već prema ukusu) i suze, mnogo suza. Malih i velikih.
Poučak: kako li se tek ovih dana prangija po Ukrajini, gdje slavlje ne prestaje već pune dvije godine!
Zaključak: i sve to zbog iskompleksiranog kepeca koji bi da ga »čuje« cijeli svijet.
Z. R.