Približavamo se polako završetku došašća, pa se tako i naše pripreme za proslavu Božića privode kraju, a i radost zbog dolaska Spasitelja približava se svom vrhuncu. Iako sve u vezi s Božićem izgleda tako bajkovito, duhovna priprava može biti uistinu teška, što ne znači da joj se umanjuje radost. Iako možda još uvijek nismo pripravili svoj duh za susret s Novorođenim, ostalo nam je još tjedan dana. A za ovaj posljednji tjedan priprave Pavao nam kroz poslanicu Solunjanima daje snažne poticaje, koji nam mogu biti poput svjetionika u tjednu u kojem i komercijalizacija Božića ulazi u svoj vrhunac.
Vjernička radost
Pavao poručuje: »Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte!« (1Sol 5,16-18). U ovome je bit kršćanskoga života. Onaj tko je povezan s Bogom uvijek je radostan. To ne znači da u njegovom životu nema patnje, da mu je sve onako kako bi on želio da mu bude. Ipak, on je radostan. Ta radost nema veze s ovozemaljskim blagodatima i uspjesima, ona dolazi od samoga Boga. Božja prisutnost čovjeka čini radosnim i u trpljenju, jer čovjek zna da je trpljenje volja Božja koja je na njegovo veće dobro. Pavao na drugom mjestu kaže: »Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube…« (Rim 8, 28). Zato je onaj koji trpi s Bogom uvijek radostan i radosno grli svoj križ. Vjernik u patnji ne očajava, ne klone, ne odustaje, jer zna da je Bog uz njega, da će na kraju svoga teškog puta biti nagrađen. Ali te nade koje u svom srcu nosi nisu vezane za prolaznost ovoga svijeta, zato je on u stanju radovati se iako je pritisnut patnjama.
Molitva i zahvalnost
Pavao poziva vjernike da bez prestanka mole. To je nemoguće, mislit će netko, jer ako molimo bez prestanka ne možemo ništa drugo raditi. Molitva nije samo recitiranje onoga što smo nekada davno naučili napamet. Takva molitva čak za Boga ne vrijedi, a Isus je naziva brbljanjem. Molitva je uzdizanje duše prema Bogu. U molitvenom ozračju možemo biti što god radili, čak i ako ne izgovaramo molitve. Svoje misli možemo usmjeriti k Bogu u svakoj situaciji. Čovjek može sve raditi s Bogom, a to je molitva bez prestanka.
I konačno: treba u svemu zahvaljivati, jer sve što imamo i što jesmo, sve što nas okružuje dolazi od milosrdnog Boga, koji nas neizmjerno ljubi i obasipa nas brojnim darovima. Ti su darovi mnogo veći i vrjedniji od onoga što bismo sami sebi poželjeli. Čak iako nekad ne prepoznamo darove Božje, ako mislimo da ne čuje naše molitve i dopušta prekomjernu patnju, čak i tada treba zahvaljivati. Jer sve što od njega primamo milost je, kojoj ćemo možda tek u budućnosti uvidjeti vrijednost i veličinu. Vjernik zahvaljuje uvijek i za sve, jer zna da živi zahvaljujući Božjoj dobroti i ljubavi, te da će se na koncu ovoga života radovati u vječnosti zahvaljujući toj istoj ljubavi i dobroti.
Biti radostan vjernik koji bez prestanka moli i u svemu zahvaljuje je ono što će nas odvesti bliže k Bogu ovoga Božića. To je recept s kojim ćemo se ovoga prosinca uistinu radovati zbog Spasiteljeva rođenja, a ne zbog nekih trivijalnih razloga, koji u konačnici obezvrjeđuju istinsku božićnu radost i potiskuju smisao ovoga blagdana. A kada se potrudimo došašće završiti radujući se, moleći i zahvaljujući, bit će nam lakše tako nastaviti i nakon Božića, jer Pavlov poziv na takav život nije samo za blagdane već kršćanin u takvom nastojanju treba provoditi svoje dane, pripravljajući se za svoj konačan susret s Gospodinom.
