Prezime Vuković javlja se u Somboru i Subotici. Moguće je da je riječ o jednoj obitelji, koja se vremenom razgranala. U prvoj polovici 20. st. dvojica znamenitih hrvatskih političara iz Bačke nosili su prezime Vuković: Josip Vuković Đido i Grga Vuković. Obojica su bili članovi Hrvatske seljačke stranke, aktivni sudionici društvenog života u svojim sredinama, te narodni zastupnici 1935. – 1938. Uspomena na Đidu je živa, ali je Grga potpuno pao u zaborav.

Ukratko

Grga Vuković dijelio je sudbinu onih bunjevačkih intelektualaca, koji su bili oporbeno raspoloženi. Bio je član-osnivač Bunjevačkog kola (1921.) u Somboru. Međutim, nezadovoljan situacijom u društvu, osnovao je s grupom istomišljenika koncem 1936. HKUD Miroljub, koji je već prilozima svojih članova otkupio nove prostorije (Hrvatski dom) početkom 1937. godine. On je uložio najveću svotu novca za podizanje Doma. Tijekom Drugog svjetskog rata kolaborirao je s okupatorom. Pokrenuo je Naše novine 1943., koje su po riječima Saše Rajevca na simpoziju »Kultura i identitet Bunjevaca« 2017., objektivno izvještavale o situaciji na europskoj bojišnici. Zbog kolaboracije je 1944. otišao u emigraciju sa suprugom Anom. Sudjelovao je u radu hrvatskih društava u Njemačkoj. Bio je predsjednik Prosvjetnog dobrotvornog društva Radić u Münchenu od njegovog osnutka do svoje smrti. 

Genealogija

Grga Vuković je potomak onih Vukovića koji su se preselili iz Sombora u Čonoplju još sredinom 18. st. Na temelju matičnih knjiga u Čonoplji moguće je djelomično rekonstruirati obiteljsko stablo G. Vukovića do njegovog pradjeda: Marko Vuković i Marija Kuzman; Filip i Anastasija Probojčević (vj. 4. XI. 1838.); Marko Vuković i Terezija Bešlić (vj. 5. XI. 1877.) G. Vuković se vjenčao 19. VIII. 1939. »bez ikakvih vanjskih svečanosti« s Anom Raić.

»Bunjevci neće plakati za Jugoslavijom«

Održao je govor na velikoj bunjevačkoj narodnoj skupštini u Subotici 2. VI. 1941. Na toj skupštini, koja je poništila praktički bunjevačke glasove dane na Velikoj narodnoj skupštini 25. XI. 1918., sudjelovali su ugledni bunjevački prvaci Subotice i Sombora: Mijo Mandić, Ladislav Lipozenčić, Miško Prćić, Marko Jurić i drugi. Grga je između ostaloga rekao: »Mogu reći, ali vi to sami znate, da niti jedan jedini Bunjevac i Šokac neće roniti suze za pokojnom Jugoslavijom. Naprotiv, naše srce je ispunjeno radošću i veseljem, jer uništenjem Jugoslavije oslobodili smo se od patnji i problema, koje su nas pogađale, jer smo se usudili reći da smo Bunjevci i Šokci... Započinjemo novi život puni poverenja i nade da će mađarski narod i dalje biti darežljiv, da nas neće smatrati drugorazrednim građanima kao što su nas smatrali u Jugoslaviji, nego da će nas smatrati braćom, koja žele svim silama sudjelovati u izgradnji ljepše budućnosti Mađarske. Mi Bunjevci i Šokci u bivšoj Jugoslaviji patili smo više nego bilo koji drugi narod«.

Narodni zastupnik

Grga Vuković ušao je u Mađarski sabor koncem 1942. Na saborskoj sjednici od 3. XII. 1942. održao je govor o Bunjevcima i zatražio od vlasti da se prema njima pravedno ophode: »Pored Mađara ovdje moram u prvom redu spomenuti ulogu vojvođanskih Bunjevaca, koji su najvećim dijelom ostali vjerni mađarskoj državnoj ideologiji i svetostipanskoj ideji. Više puta su se borili rame uz rame s mađarskom braćom u teškim danima okupacije... Bunjevci su dali svoj udio u borbama protiv Turaka odmah poslije doseljavanja u mađarsku domovinu. Dokaze svoje vjernosti mađarskoj domovini naročito su dali 1848., kada je pobunjenička srpska vojska, u svojim nastojanjima da osnuje Vojvodinu, pozvala Bunjevce da se bore ruku pod ruku za uspostavljanje Vojvodine. Bunjevci se nisu odazvali na poziv srpskih pobunjenika, nego su se priključili mađarskoj domobranskoj vojsci koja se hrabro borila za domovinu 1848. /1849. Iz samog Sombora je 800 bunjevačkih mladića pod vodstvom odvjetnika Žuljevića (Damjan Žuljević? – primj. V. N.) prešlo u Suboticu i priključilo se tamošnjoj domobranskoj vojsci da ovim daju izraza svojoj vjernosti i odanosti«.