Što bi bilo da nije izbora ovog prosinca? Ili je možda bolje pitanje što ne bi bilo? Jer mnogo toga se, kao slučajno, poklapa s predizbornom kampanjom. Razna davanja iz proračuna, razni kapitalni projekti, kao što je svečano otvorenje bankomata (nije karikiranje već stvarni događaj) i sve drugo što se 17. prosinca može dobro kapitalizirati u vidu glasova, događa se baš u finišu predizborne kampanje.
Tako je prosinac 2023. dočekao i »Osmijeh Vojvodine«, kako se naziva buduća cesta koja bi trebala povezati granicu s Mađarskom kod Berega i Srpsku Crnju kod rumunjske granice. Najavljena je prvi puta 2019. godine, u posljednje tri godine cestu su obećavala čak tri ministra, koliko ih je prodefiliralo kroz ured u čijoj je nadležnosti bila cestogradnja. Naravno da ni cijena nije ista, jer je prvobitnih 430 milijuna eura naraslo na 1,5 milijardi eura, a produljila se i cesta i umjesto 175  bit će duga 186 kilometara. 
Poslije toliko godina i ministara, pa i izbora, posrećilo se na kraju ministru Goranu Vesiću, koji je najavio da će 13. prosinca u Beregu biti i strojevi i radnici i da će konačno radovi i početi. Četiri dana prije izbora. 
Kako nije zgodno vrijeme za obećanja bez pokrića već danima se nešto događa u bereškom ataru, pa će tako 13. prosinca ostati zabilježen kao datum kada su prva lopata, ašov ili što god zabodeni u berešku zemlju. 
Dvostruki dobitnici su Somborci, jer ne samo da će početi gradnja ceste već će i krenuti iz njihovog kraja. Prvih 20 kilometara, s devet nadvožnjaka i sedam mostova. Samo me nešto strah hladne zime. Da ne otjera radnike još u prosincu, odmah poslije izbora. Pa da se onda i ne zaboravi gdje su taj Bereg i prvi ašov.
Ako vrijeme bude išlo na ruku (čitaj: ako početak gradnje ceste nije samo kampanja već i stvarni početak), mogu se Vojvođani nadati suvremenoj cesti. Koliko će ministara i izbora proći dok se ne spoje prvi i 186. kilometar nitko nema hrabrosti ni nagađati.
A treba nešto ostaviti i za naredne izbore. Redovite ili izvanredne, svejedno. 
Z. V.