Ove godine obilježava se dvadesetogodišnjica smrti Stipana Šabića (1928. – 2003.), hrvatskog likovnog stvaratelja i pedagoga, istaknutog člana HKPD-a Matija Gubec iz Tavankuta. Priča o odlasku na Bienale u Veneziju, mali je omaž njegovom velikom djelu... 
Interdisciplinarna izložba suvremene umjetnosti utemeljena pod izvornim nazivom Biennale di Venezia kontinuirano se održava još od konca 19. stoljeća, a kako samo ime kazuje – svake dvije godine. Zaslugom Riccharda Selvatica, tadašnjeg gradonačelnika jednog od najljepših gradova svijeta, prvi bienale održan je 1895. godine u čast vjenčanja talijanskog kralja Umberta i kraljice Margharite Savojske. 
Ideja organizatora, vidjet će se u bliskoj budućnosti, jedne od najznačajnijih svjetskih kulturnih manifestacija bila je da se javnosti predstave najpoznatiji likovni umjetnici – slikari, skulptori, grafičari i dr. Ovaj izvanredni multikulturalni umjetnički sajam fokusiran je na predstavljanje nacionalnih vrijednosti i osobnosti. Obuhavaća 30 stalnih paviljona lociranih u parku Giardini, dok se države bez stalnih postavki koriste tzv. privremenim paviljonima smještenim u Arsenalu. 
Prvi nacionalni paviljon izgradila je Belgija 1907. godine, a potom slijede paviljoni domaćina Italije, Mađarske, Njemačke, Engleske, Francuske i Rusije. Uz navedene grane likovne umjetnosti, 1980. godine u ravnopravnu konkurenciju uvrštena je i arhitektura. Tijekom svojih gotovo 150 godina postojanja na izložbenom prostoru Bienala u Veneziji izlagali su brojni glasoviti svjetski umjetnici, poput primjerice Picassa, Klimta, Renoira, ali su se također svake dvije godine na službenim postavkama zemalja sudionica mogla naći i djela brojnih, do tada nepoznatih umjetnika iz cijeloga svijeta. Radi toga je posjet venecijanskom bienalu postao, na određeni način, imperativ svim poslenicima likovnog stvaralaštva. 
U duhu ove maksime 1970. godine autobus dupkom ispunjen članovima Likovne kolonije HKPD-a Matija Gubec iz Tavankuta, predvođen profesorom Stipanom Šabićem, doajenom likovne kulture na bačkim prostorima zaputio se prema Veneziji. U jednu veliku umjetničko-turističku avanturu... 
Subotički odvjetnik Ivan Tikvicki te 1970. godine imao je dvanaest godina i bio jedan od putnika na venecijanski bienale. Pola stoljeća kasnije prisjeća se ove nevjerojatne mladalačke uspomene i svojih umjetničkih radova.
»Već u nižim razredima osnovne škole pokazivao sam sklonost prema likovnoj umjetnosti, ali me je moj nastavnik Stipan Šabić vremenom usmjerio prema skulptorstvu. U svojoj desetoj godini (1968.) postao sam član likovne kolonije HKPD-a Matija Gubec iz Tavankuta, a moji prvi radovi u glini nastali su u prostorijama društva smještenim na trećem katu Gradske kuće u Subotici. Točnije, u njezinom potkrovlju gdje se nekada nalazio gradski zatvor. Kao perspektivni mladi skulptor našao sam se na popisu putnika na venecijanski bienale i skupa s ostalim članovima našega društva proveo tri nezaboravna tjedna u Italiji. Pored Venezie, vidjeli smo još i Ravenu, Firenzu, Rim, Vatikan, Pompeje, Sorento i otok Capri. I sve to bez putovnice, putujući samo s đačkom knjižicom. Vozeći se autobusom, usput smo kampirali u šatorima i hranili se konzervama šunke 29. novembra i ostalom hranom koju smo ponijeli iz Subotice i Tavankuta. Putovanje na Bienale u Veneziju, te 1970. godine, još je više učvrstilo moju želju za bavljenjem umjetnošću, jer sam godinu dana kasnije izlagao svoje prve radove u glini na prigodnoj izložbi posvećenoj 25. godišnici osnivanja HKPD-a Matija Gubec. Po nagovoru svoga nastavnika Stipana Šabića trebao sam upisati školu primijenjenih umjetnosti u Novom Sadu. Nažalost, moji roditelji nisu imali razumijevanja za umjetničku sklonost svoga sina, iskreno ne vjerujući da bih od umjetnosti jednoga dana mogao živjeti. I tako sam umjesto ‘umjetničkog’ Novog Sada otišao na Pravni fakultet u Zagrebu i 1982. godine stekao zvanje diplomiranog pravnika. Ipak, sudbina je htjela da se, barem u jednom dijelu svoga života, istina na specifičan način, vratim umjetnosti. Deset godina sam obnašao pravne poslove u Međuopćinskom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Subotici (1984. – 1994.), koji se nalazi u subotičkoj Gradskoj kući i vratio se (kat niže) na mjesto svojih umjetničkih početaka.«
Osim putovanja na venecijanski bienale, članovi likovne kolonije HKPD-a Matija Gubec iz Tavankuta sljedeće 1971. godine otisnuli su se na studijsko putovanje u Grčku i obišli njezine brojne kulturne znamenitosti. Nažalost, već 1972. godine, nakon političke čistke, HKPD Matija Gubec, s tim predznakom, prestalo je s radom.
D. P.