Postojanje više kultura na istom prostoru, tako bi se ukratko mogla definirati multikulturalnost. Interkulturalnost je više od toga. Odnos među kulturama, suočavanje s problemima koji se javljaju u odnosima različitih kultura, njihovo prihvaćanje i poštovanje. Gdje je naše društvo? Zastalo u multikulturalnosti ili uspješno gradi interkulturalne veze? Odgovor na to pitanje pokušali su dati sudionici dijaloga »Multikulturalnost i interkulturalnost u Republici Srbiji – dobre prakse i izazovi«. Odgovor može biti i prvo i drugo, ovisi iz kog rakursa se promatra.
Ne može se osporiti da je Pokrajina izdašna u potpori svojim manjinama kroz različite poticaje za kulturne udruge i informiranje. Ne može se osporiti da su tiskani mediji na jezicima manjina oslonjeni na redovitu potporu iz Pokrajine. Ne može se osporiti da je RTV Vojvodine jedinstven primjer informiranja na više jezika, kažu čak 16.
Da ne pomislimo da je sve idealno, medijska stručnjakinja Dubravka Valić Nedeljković podsjetila je na spomenutom skupu kako se nekada u Vojvodini učio (i znao) jezik društvene sredine, građane su na više jezika informirali višejezični mediji, a sada smo došli »do svojih medija za svoju zajednicu«.
Školski primjer interkulturalnosti bio bi kada bi se mediji, oni šire od »svojih za svoje«, bavili recimo pitanjem obrazovanja na manjinskim jezicima, tko prevodi i plaća udžbenike, provode li sve škole ankete  za izborne predmete jezika nacionalne manjine s elementima nacionalne kulture, zašto neke lokalne samouprave uporno izbjegavaju obveze koje prostječu iz prava na službenu uporabu jezika, zašto su neke nacionalne manjine »privilegirane« da imaju ustanove kulture od značaja za njihovu zajednicu, a nekima se, u nekim lokalnim samoupravama, to pravo i dalje zaprječava. Bilo bi tu još zanimljivih tema.
Ne sjećam se ni jednog medijskog projekta koji se na takav način želio baviti nacionalnim manjinama. Ostajemo i dalje »svoji za svoje«. Tako je najsigurnije. 
Z. V.