28. listopada 1938. – Subotičke novine prenose iz Jadranskog dnevnika kritiku pjesama Alekse Kokića. »Kokić je kao svećenik rodoljub s dubokom, iskrenom i toplom ljubavi za vlastiti rod. On je blizu tom narodu: živi s njegovim patnjama, raduje se u veseljima, boluje u bolima, tuguje u nepravdama. On duboko u srcu osjeća socijalnu nepravdu, koju pati mali čovjek, pa toplo moli sv. Nikolu, da obdari sirotinjsku djecu... Kokićeve pjesme sve, koji im pristupe otvorena, iskrena srca, bez predrasuda – onako kako se mora pristupiti poeziji, da se može naći njen smisao u našem životu – osvajaju, one ostavljaju u našu dušu neku drugu, dirljivu, vedru sunčanu toplinu, draž. I može se bez predomišljanja reći, da je mladi hrvatski pjesnik Bunjevac Aleksa Kokić jedno novo svijetlo ime pjesničko, jedan lijep pjesnički talenat u hrvatskoj suvremenoj poeziji, a on ujedno po našem skromnom mišljenju predstavlja sa svojom knjigom Klasovi pjevaju najveću visinu mladog poglavlja u povijesti hrvatske književnosti. Jer Kokić je pravi pjesnik, a uz to posve mlad, te od njega možemo očekivati mnogo. Mnogo i lijepo.«

29. listopada 1937. – Subotičke novine pišu da je između Tavankuta i Mirgeša dovršen kameni put »koji je dosad bio jedan od najgoriih«. Tavankućani su tako dobili »dobar i kraći put prema Subotici«. Člankopisac dodaje: »Čuje se da će na godinu biti popravljen i drugi put, koji veže Tavankut sa Bajmokom za koji su već spremljene velike količine kamena«.

30. listopada 1936. – Subotičke novine pišu da su »od nekog vremena« uvedene đačke večernjice u crkvi sv. Terezije (subotom popodne u 3 sata). Đaci su slušali litanije Franje Dugana, umjetnika na orguljama.

31. listopada 1925. – Hrvatske novine pišu da je u Subotici provedena akcija da se sakupe milodari za podignuće kipa sv. Florijana u Subotici. »Pođe li za rukom, da se taj naum izvede, obavit će se posveta dotične statue 4. svibnja 1925. i to vani na trgu bilo na Zrinskome bilo pred gradskom kućom«.

1. studenoga 1940. – Subotičke novine pišu da je 27. listopada beogradska radio stanica priredila Bunjevačko veče. Uvodno predavanje održala je Mara Malagurski. Druge točke su se sastojale iz bunjevačkih narodnih pjesama. Josip Mlinko je pjevao jednu pjesmu »koja je ličila na sve samo ne na bunjevačku«. Kata Prćić je pjevala starovinske pjesme. »Kako smo čuli bilo je i takvih koji su zatvorili radio čuvši ove pjesme«, piše člankopisac. Ris su izvodili »čistokrvni Bunjevci«: Nikolići, Jovanovići, Kolašinci itd. »Naši salašari uz najveće naprezanje i najbolju volju nijesu mogli prepoznati u okviru te bunjevačke večeri njihov tako omiljeli ris. Rekli su: zar je to ris... ni nalik«, piše člankopisac. Na koncu, člankopisac zaključuje: »Kao što je taj jezik bio bunjevački, tako i večer. Mislili smo da je humorističko veče«.

2. studenoga 1929. – Hrvatske novine pišu da je odmah poslije izvršene presude nad Vladimirom Gortanom (17. listopada), hrvatskim rodoljubom iz Istre kojega su talijanski okupatori u Puli (tada Italiji) ubili, došlo do velikih demonstracija u Subotici. Dan nakon toga održana je mrtvačka misa za dušu Vladimira Gortana u katoličkoj crkvi, a u 4 sata poslijepodne u velikoj dvorani Pravnog fakulteta u Subotici održana je komemorativna sjednica.

3. studenoga 1939. – Neven piše o danu Svih svetih i Danu mrtvih u Subotici. Na Bajskom groblju HPD Neven je na grobu Paje Kujundžića i Franje Sudarevića pjevalo nadgrobnice.