Kršćaninom se ne rađa, kršćaninom se postaje, riječi su karmelićanina oca Danijela Čole, župnog vikara župe Uznesenja Blažene Djevice Marije iz Remeta u Zagrebu. Bog žeđa za nama i to strastveno, ne hladno, apstraktno. U Isusu je to pokazao. Pokucao je na naša vrata i mi smo mu otvorili i onda korak, po korak shvaćamo da smo mi njegovi i da je on naš.
HR: Kada ovaj intervju bude pred našim čitateljima bit će to Veliki petak – dan Isusove muke i smrti. Zahvaljujući Isusu kršćanska smrt ima pozitivan smisao. Isusovo uskrsnuće početak je jednog novog čovječanstva. Jesmo li mi zapravo svjesni toga?
Svijest o uskrsnuću prvenstveno je izričaj vjere. Ta svijest polako se razvija kroz naš životni hod. U tomu hodu vremenom se suočavamo s neizbježnom činjenicom, a to je umiranje. Kakav imamo stav prema pitanju smrti? Negdje je u narodu zabilježen onaj pučki aksiom: kakav život, takva smrt, kakva smrt, takva vječnost. Ne možemo doslovno uzeti rečeno u obzir, ali ima nešto u tom izričaju što čovjeka nuka da promisli o kvaliteti svoga življenja i to na razini cjeline svoga bića. U Posljednjim razgovorima koji opisuju skori prijelaz s ovoga svijeta Sv. Terezije od Djeteta Isusa i svetoga Lica zabilježene su sljedeće misli koji nam ocrtavaju, rekao bih, ljepotu umiranja. Jedna sestra u samostanu koja je njegovala Sveticu na bolesničkoj postelji izjavila je sljedeće: »mi je vrlo teško gledati je bolesnu, pa sam joj često ponavljala: 'kako je život žalostan!'« No ona mi je odmah odgovarala: »Život nije žalostan, on je naprotiv vrlo radostan. Kad biste rekli 'Progonstvo je žalosno', razumjela bih vas. Pogrešno je zvati životom ono što mora završiti. Samo nebeskim stvarima treba dati pravo ime, a one neće nikada umrijeti. I radi toga život nije žalostan nego radostan, vrlo radostan!« Još je na jednom mjestu zabilježeno: »Po mene neće doći neki fantom, nego dragi Bog. Smrt je dijeljenje duše od tijela, to je sve.« Tako nam je poručila Svetica. Što nam smrt »omogućuje«? Kad umremo, ulazimo u novi život. To je nešto posve novo, ali konačno. Umiranje i smrt je duhovni proces, iako se odnosi na naše tijelo, to je duhovni proces. Umiranjem čovjek biva primljen u Božje okrilje, ulazi u konačni spokoj. Umiranje može biti znak potonuća, ali i inspiracija za mnoge, ovisi kako živimo na ovoj zemlji. Naša nas vjera uči da je smrt početak ulaska u život vječni. Vrijeme umiranja trenutak je našeg života koji je odabran u Božjoj namisli, ne našoj, zato vjerujemo da je svaki ljudski život svet. Stoga je svaka osoba vrijedna, bez obzira na status i sposobnosti za ovoga života, jer je stvorena od Boga. Cijelo naše putovanje sve do trenutka umiranja ima društveno obilježje, to nije nešto izričito osobno. Smrt može biti duboka tuga, ali po vjeri u uskrsnuće može biti i slavlje života. Tko umire prolazi iskustvo posljedice grijeha, ali je zahvaćen otkupljenjem koje izvodi Božja ljubav. Smrt nije neko ništavilo, ona omogućuje sudioništvo u preobrazbi kojom Božja ljubav svršetak čini novim početkom. Zato je za nas smrt prijelaz u novi život. Po učenju sv. Pavla, naša je egzistencija Kristov život u čovjeku i čovjekov život u Kristu. Kroz tminu smrti mi se zajedno s Kristom provlačimo i ulazimo u život vječni.
Zlata Vasiljević
Opširnije u tiskanom izdanju
