Ljubav je uvijek na kušnji kada nastupe teška vremena, kada je potrebna žrtva i odricanje. Onaj tko voli, spreman je na žrtvu. Tako je i kada je u pitanju naša ljubav prema Bogu. Biti kršćanin ne znači ništa drugo nego ljubiti Krista. Kršćani su oni koji su Kristovi. A zašto bismo bili Kristovi ako ga ne ljubimo? Ljudi često misle kako Krista ljube, jer ga zazivaju kada im je potrebna pomoć u nekim teškoćama. Ali pripadati Kristu znači nešto puno više. To znači biti Kristov i kada je to teško, kada iziskuje žrtvu i odricanje, kada zbog te pripadnosti moramo trpjeti. Ako na sve to pristanemo, onda uistinu ljubimo Krista. Tu ljubav najbolje su očitovali vjernici prvih kršćanskih vremena. Nisu se bojali progona, a ideal kršćanskoga života bilo je mučeništvo. Mnogi su sveci iz toga doba svjedoci gorljive i nepokolebljive ljubavi prema svome Spasitelju, među kojima se posebno ističu apostoli.

Pavlova žrtva

Apostol Pavao doživio je preobrazbu od žestokog progonitelja do gorljivog navjestitelja kršćanstva. Tako je u njemu iz susreta s Kristom mržnja prerasla u ljubav. To nije samo neka priča, Pavlova ljubav ima svoju potvrdu u njegovom životu. S mnogim se problemima suočio nakon obraćenja. Nešto je zapisao u poslanicama, a nešto možemo samo pretpostaviti. Ipak, ljubav prema Kristu bila je dovoljno jaka da iz korijena promijeni svoj život. Odbacio je sve udobnosti i privilegije koje je uživao da bi bio navjestitelj Radosne vijesti. U poslanici Filipljanima piše: »Znam i oskudijevati, znam i obilovati! Na sve sam i na svašta navikao: i sit biti i gladovati, i obilovati i oskudijevati« (Fil 4,12). U ovim jednostavnim rečenicama Pavao otkriva svu težinu svojega služenja Kristu. Različite nevolje pratile su njegovo naviještanje Božje riječi. Početak služenja Kristu značio je odricanje od svega što je do tada bio i što je imao. Obraćenje je u svakom pogledu za Pavla bio novi početak. Početak pun neizvjesnosti, opasnosti i nevolja, oskudijevanja i gladovanja… Ipak, Pavao se ne žali niti posustaje. Pokreće ga ljubav prema Bogu.
Ni danas nije lako biti kršćanin. Imamo milost da u našim krajevima služiti Kristu ne znači biti gladan i oskudijevati u materijalnom smislu. Ipak, svjedočiti svoju ljubav i pripadnost Isusu podrazumijeva ponekad velike teškoće u društvu. Možemo ostati bez podrške, bez društvenog položaja, možemo biti izvrgnuti osudama i podsmjesima. U takvim situacijama pokazujemo jesmo li doista Kristovi ili smo to samo na papiru.

»Sve mogu u Onome koji me jača!«

Kada nastupe teškoće, svi se pitaju kako će. Zapitao se to sigurno i Pavao. Razlika između Pavla i brojnih suvremenih vjernika je u tome što on nije razmišljao da se Krista odrekne, da se prikloni okolini i sačeka bolja vremena, nego se i dalje pouzdavao u onoga koji ga je odabrao za uzvišenu zadaću naviještanja Božjeg kraljevstva. Jer, Pavao je znao, a to je i iskusio: »Sve mogu u Onome koji me jača!« (Fil 4,13). Svaki kršćanin u to treba vjerovati, jer Gospodin daje čovjeku više nego što čovjek može očekivati. Raditi za Božje kraljevstvo i živjeti svoj kršćanski poziv nikada nije bilo lako. Zato nas Krist na tom putu ne ostavlja same. On nas jača da izdržimo nevolje, da prevladamo teškoće i zapreke. Onaj tko Krista ljubi i stavlja mu se na raspolaganje od njega nije ostavljen nego ojačan milostima koje od svoga Spasitelja prima. Zato i mi danas u Kristu možemo naviještati evanđelje, možemo sve na što smo pozvani.