Sa subotičkom književnicom Željkom Zelić razgovarali smo povodom njene nove zbirke poezije Slikam te riječima. Osim o stvaralaštvu ove spisateljice, kojoj su ranije objavljeni roman Bezdan i prva zbirka poezije (intimna) Kronika srca, razgovarali smo i o mjestu, ulozi i svrsi poezije u aktualnom vremenu.
HR: Kako biste opisali Vašu zbirku poezije Slikam te riječima i kako je vidite u odnosu na Vašu prethodnu, prvu zbirku poezije (intimna) Kronika srca?
Moram na samom početku istaknuti da je vrlo nezahvalno i teško biti »sudac« samom sebi, a s druge strane, bez samokritičnosti čovjek ne može, ukoliko želi raditi dobro i biti dobar u onomu što radi. Ako je suditi prema vlastitom osjećaju, onda bih rekla da je ova zbirka, kako su to potvrdili i neki drugi, zrelija u odnosu na prvu, u smislu da je napravljen pomak, kako je to istaknula u pogovoru knjige i Nevena Mlinko: »u stilskom nijansiranju pojedinih segmenata ove zbirke pjesama«. Dakle, više se volim oslanjati na ono što o knjizi kažu drugi, kako stručna javnost tako i sami čitatelji, jer ja na nju ne mogu gledati objektivno budući da sam izravno sudjelovala u njenom nastanku i da mi je u tom smislu svaka pjesma na poseban način draga, jer je plod samoispitivanja, emocija, previranja, razmišljanja, trenutka. Tema je i dalje ostala ista: ljubav kao esencija i smisao postojanja.
Zvonko Sarić
Opširnije u tiskanom izdanju
