Moj put od kuće do posla traje poprilično dugo. Tih sat vremena obično prekraćujem uz neku jutarnju  radijsku emisiju. Obično Hrvatskog radija. Zanimljive i aktualne teme, stručni sugovornici, vlast i oporba, često polemika, sučeljavanje različitih stavova i mišljenja. I sasvim je normalno da neka afera vladajućih bude u fokusu, da iz svih oružja pucaju predstavnici oporbenih stranaka, a da se oni koji se brane trude, nekada s više, a nekada s manje uspjeha, opravdati afere i druge gafove. Naravno da je normalno, to je javni servis. A javni servisi trebali bi raditi za građane (ma kako to zvučalo kao neka parola).
I nije mi ovdje bila namjera sada pisati hvalospjeve o HRT-u, naravno da nije idealan, već samo napraviti usporedbu s onim kako to izgleda kod nas. Kada ste posljednji puta pogledali neku televizijsku emisiju ili poslušali neki radijski program gdje za istim stolom sjede ljudi i raspravljaju o nekoj gorućoj političkoj temi, nekoj aferi, gospodarstvu, urbanističkim projektima razložno, agrumentirano? Ne baš tako često.
I nije to jedino što škripi. Građani često nemaju informacije o tome što se događa u njihovom gradu, a i kako bi jer su novci iz njihovog džepa otišli medijima čiji je kredibilitet odavno narušen. A sve pod plaštom sufinanciranja informiranja od strane lokalnih samouprava. Forma jest zadovoljena, a za ostalo su se pobrinule komisije za natječaje sastavljene često od jednih te istih ljudi koji samo mijenjaju općine čije novce dijele.
Sve to trebalo bi biti drugačije kada se usvoje dva nova medijska zakona. Tako tvrde predlagači. I dio novinarske branše. Oni drugi ne vide nikakav pomak, već samo bolje pakiranje postojećeg stanja. No, ne trebaju brinuti ni jedni ni drugi. Nacrti zakona tek su prošli javnu raspravu. Slijedi sada razmatranje pristiglih prijedloga i sugestija, pa prijedlozi zakona, pa sjednica Vlade, pa slanje prijedloga u skupštinsku raspravu. A to sve može potrajati. I možda se usvajanje novih medijskih zakona saplete o nove izbore. 
Z. V.