Prije 71 godinu Josip Vuković krenuo je u prvi razred u Vuković škulu u Gornjem Tavankutu. Kao uspomenu na prve školske dane čuva i fotografiju koju je s nama rado podijelio. 
Fotografija je snimljena 1952. i na njoj su svi učenici Vuković škule, njih 34 podijeljeno u četiri razreda. S lijeve strane na fotografiji su učenici prvog razreda, pa drugog itd. Naš sugovornik, kao đak prvak, nalazi se u srednjem redu, drugi s lijeve strane. 

»Kakvi smo mi drugovi?!«

»U Gornjem Tavankutu nisu postojali šorovi, već krajevi. Bio je Vuković kraj, Madaroš kraj, Keceljin kraj, Pušin kraj i Bisni kraj. Jedina škula, i to do četvrtog razreda, bila je ova u Vuković kraju, a za peti razred smo morali ić u Doljnji Tavankut«, priča Josip. 
Prema njegovim riječima, u prvom i drugom razredu nisu imali ni knjige ni pisanke (teke) – jedini nastavni materijal bila je ploča u učionici na koju je pisala učiteljica i male ploče za svakog učenika. 
»Te ploče su bile zelene, polak na linije, a polak na kvadrate. S druge strane su bile prazne i tamo smo pisali domaću zadaću. Pisali smo griflom, to je ko kreda al tvrđe i bilo je sive boje. Pisanke smo dobili tek u trećem razredu«, kaže Vuković.
U cijeloj školi radila je jedna učiteljica koja je predavala odjednom u sva četiri razreda. Kaže Vuković da je učionica bila dugačka i široka, kao neka dvorana za igranke. 
»U učionici je bilo četri reda klupa – za svaki razred jedan red. Sidili smo u klupama u paru. Bilo nam je interesantno što smo bili svi zajedno, jel smo uvik slušali šta zadaje drugim razredima pa smo unaprid znali šta ćemo učit«, priča naš sugovornik. 
Ima Vuković puno anegdota kojih se sjeća u vezi s ovom školom, a posljednja koja mu se dogodila bila je prije godinu dana. U selu ga je srela i prepoznala prijateljica iz školske klupe!
»Prošle godine, baš u ovo vrime, bio sam u Gornjem Tavankutu brat grožđe kod poznanice Jele za vino koje pravim. Naišla je ulicom jedna žena i Jela joj vikne: ‘Mare, nećeš pogodit ko nam je došo iz Đurđina kupit grožđe, naš bivši Tavankućanin’. Kaže njoj Mara: ‘Znam ja njega, on je mog drug’. Ja digo glavu, gledam u tu staru namrskanu ženu, reko kaki smo mi to drugovi?! Zamislite, ona me je prepoznala, išli smo zajedno u škulu, samo što je ona dvi godine starija od mene – ja sam 77, a Mara Benčik je 79 godina.«

Zagrebačka izdanja knjiga

Peti razred Vuković je nastavio u Donjem Tavankutu, a u drugom polugodištu se prebacio u školu u Đurđinu, jer mu se cijela obitelj preselila zbog posla u to susjedno selo. Iako je prepis bio dogovoren s ravnateljem škole, Vukoviću nije priznato prvo polugodište zbog zagrebačkih knjiga koje su se koristile u Tavankutu, te je izgubio školsku godinu – nepravedno, dodaje. 
»Kad sam krenio u Đurđin u drugom polugodištu, pono sam moje knjige iz Tavankuta. Bila je čitanka A6 formata u boji i još nike knjige. Mi smo koristili zagrebačka izdanja, a u Đurđinu se učilo iz beogradski. Direktor mi to nije prizno i nije mi dozvolio nastavit razred. Nije smio to uradit, ali smo kasno za to saznali, tek posli godinu dana i tad je bilo već gotovo«, kaže Vuković.
J. D. B.