Čovjek zna da malo što ovisi o njemu. Mnogo je toga što je izvan moći bilo kojeg čovjeka. U drevna vremena ova je spoznaja dovela čovjeka do shvaćanja da postoji Bog. Naravno, Boga je polako upoznavao, često je lutao dok ga Bog nije usmjerio svojim objavama. Je li suvremeni čovjek zaboravio da ne može sam utjecati na većinu stvari? Zna li da postoji ono što nitko od ljudi ne može za njega učiniti, osim Boga? Netko je previše samouvjeren, siguran u svoju moć i utjecaje, u svoje znanje i prosudbe. Netko je uplašen, jer je svjestan svoje nemoći pa je u panici pred budućnošću. Ni jedan ni drugi ne računaju s Bogom. Apostol Pavao nas poučava kako vjernik živi, kako treba izgrađivati svoje stavove i čime se u svojim djelima voditi (usp. Fil 4,6-9).

Vjernička »nebriga«

Pavao poručuje: »Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu« (Fil 4,6). I Isus je za vrijeme svoga javnog djelovanja učio da se čovjek ne treba brinuti, jer se Bog brine za njega. Vjernik zna da je Bog s njim, zato ne brine oko ovozemaljskih stvari. Ta nezabrinutost nije nikakav znak neodgovornosti ili nebrige nekog nemarnog čovjeka. Ona je izraz povjerenja u Boga. Vjernik Bogu povjerava svoj život, svoj posao, svoje bližnje, sve ono oko čega bi se trebao brinuti. To povjerenje ima svoje uporište u molitvi. Vjernik kroz molitvu ostvaruje kontakt s Bogom. Taj kontakt nije čovjekov monolog u kojem on Bogu recitira svoje brige i želje. Molitva je razgovor u kojem se čovjek otvara i povjerava Bogu, a Bog mu odgovara mirom i sigurnošću. Zato onaj koji sve svoje stavlja s povjerenjem u Božje ruke ne brine previše oko ovozemaljskih stvari.
Dakle, da bi čovjek živio bez brige, mora moliti. Ali, molitva nije samo nabrajanje svojih želja i zamisli Bogu. On nije neki čarobnjak koji čovjeku ispunjava želje. Prošnja je samo jedan od načina na koji se trebamo Bogu obraćati, jer molitva je razgovor s Bogom, našim Ocem, te poput razgovora treba i izgledati. Pavao naglašava zahvaljivanje. Nema prave, iskrene molitve bez zahvaljivanja. A svatko za sebe najbolje zna kolikim milostima ga Bog blagoslivlja na kojima mu treba izreći hvalu. Zahvaliti se treba i za sve ono što je ispalo drukčije nego što smo željeli, za naše boli i patnje, za križeve koje nosimo. Sve to Bog dopušta i daje s razlogom. Nekada ćemo brzo shvatiti zašto je tako bilo bolje, a dobrobit nekih patnja spoznat ćemo tek u vječnosti. Molitva je i kajanje i traženje oprosta. Nije samo ispovijed vrijeme kada treba od Boga tražiti oproštenje i kajati se za svoja nedjela. Svaka molitva je prilika da se to učini. Što se više preispitujemo i kajemo postajemo osjetljiviji i lakše nam je raditi na svome obraćenju.

Vjernik brine za vječno

Pavao nastavlja: »I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu« (Fil 4,7). Dakle, tko je s Bogom povezan u molitvi imat će mir u srcu. Taj mir čovjeku ne može podariti njegov razum, jer razum je pred brigama često nemoćan. Kada razum ne nalazi rješenje, čovjek je u panici, ali ako je Bogu predao sve što ga muči, pa čak i kad razum ne nalazi rješenje, on je miran jer zna da Svemogući Bog može sve okrenuti na dobro. A tada mu jedina briga ostaje kako da svojim životom udovolji Kristu i zavrijedi spasenje. Zato vjernik ne brine oko ovozemaljskog, nego, povezan s Bogom u molitvi, brine za vječno.