30. rujna 1922. – Neven donosi članak Mije Mandića, koji piše o prilikama u Subotici od 1868. do 1894: »U ovo vreme, od g. 1868. što milom, što silom mlogo naših familija, i to imućnijih zemljoposednika, obrtnika i trgovaca pomađariše se; a učeni, školovani sinovi bunjevačke majke (zvaničnici, učitelji) malom iznimkom postadoše očitim neprijateljem bunjevačke knjige. Veleposednici naši (Vojnići, Rudići, Sučići, Fratričevići, Pilasanovići, Latinovići, Šiškovići i Guganovići) već pre toga bili su pomadžareni i otudjeni. Kada su naši prvaci uvidili, da lepim načinom, u sporazumu sa silnim Lazom Mamužićem gradonačelnikom neće ništa dostignuti u korist naše prosvete; a s druge strane valjalo je daljnje pomadžarivanje zaustaviti. – po općoj želji naših boljih, jošt neodrodjenih Subotičana, – podnese Pajo Kujundžić šk. odbornik i gimn. Profesor predlog na šk. stolicu, da se bunjevačka Abceda sad već neodvlačno unese u sve subotičke osnovne škole. Ovo je bio bunjevački Vidov-dan u našoj istoriji.«
1. listopada 1911. – Naše novine pišu što je Sofija, supruga subotičkog prvaka Stipana Matijevića, doživjela na subotičkom kolodvoru po povratku iz Sofije: »Supruga Stipana Matiević bila je u Sofiji. Kupila je zemlje. Ovih dana povratila se u Suboticu. Ni našto nije mislila, kad se na gvozdenom putu na jedared prid njome pojavi varoški ličnik, Josip Günther. Gospoju spopane strah. Uplašila se, jer se bojala, da će joj ličnik žalosnu vist izručiti. Bojazan bila je suvišna. Gospoja došla je iz take pokrajine, gdi kolera hara, zato je izašao varoški ličnik, da je dezinficira«.
2. listopada 1940. – Hrvatski dnevnik piše: »U Subotici i njezinim salašima ima mnogo sezonskih radnika iz pasivnih krajeva, koji su ovamo došli na berbu kukuruza kao radnici. Medjutim kako je udarila kiša koja onemogućuje pravilno razvijanje poslova, mnogi su se vratili svojim kućama, ne našavši posla«.
3. listopada 1920. – Neven piše da će 4. listopada trećeredci sv. Franje Asiškog proslaviti spomen svoga svetitelja s večernjom u nedjelju i ponedjeljak u 5 sati po podne i misom u ponedjeljak u 8 sati ujutro.
4. listopada 1873. – Subatički glasnik odgovara na kritike lista Szabadka: »Da bunjevački školski knjiga na svitu nigdi nema, to nevirujem. Može bit istina da se pod imenom bunjevačke nenalaze, al ima zato horvatski, jer i bunjevački jezik nije drugo nego horvatski«.
5. listopada 1920. – Zastava piše: »Pop Blaško Rajić 25. studenoga 1918. na novosadskoj skupštini govorio je najoduševljenije za Srbiju. On je otvoreno tražio potpuno ujedinjenje Vojvodine sa Srbijom... Danas pop Blaško Rajić, koji stoji pod utjecajem jednog izroda: pop Lajče Budanovića, traži autonomiju cijele Vojvodine, i to kao što ju ima Hrvatska! Dakle: bana, pa sabor itd«.
6. listopada 1940. – Hrvatski dnevnik piše o Gajevoj ulici u Subotici: »Ta je ulica u takvome stanju, da prigodom sprovoda mrtvaca mrtvačkim kolima mrtvozorci moraju kola podupirati sa strane ledjima, da se ne bi kola prevrnula. Pogotovo je cesta u strašnom stanju kad pada kiša. Javna je tajna, a to znade i sav ostali svijet, da se ta ulica ne popravlja već 10 godina, jer u toj ulici i okolnome kraju žive pristaše dra Mačka. Drugi je pak uzrok u tome, što ta ulica vodi do najvećeg katoličkog groblja, gdje počivaju najveći hrvatski bunjevački sinovi, a oni, koji vode u općini brigu oko popravljanja puteva, ne vole tu okolicu i to katoličko groblje, jer su na upravi inžinjerskog odjela u općini sami slobodni zidari«.
