Djedovu priču Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića iz Osijeka gledali smo drugoga dana 30. Međunarodnog festivala kazališta za djecu u Subotici. Monodramu u režiji Maje Lučić izvodi Ivica Lučić u ulozi djeda, puštajući nas u svoju sobu pažljivo pripravljenu za dolazak bebe, svoga unuka Kristijana. Djed i gledatelji Kikija ne vide jednako, ali ga vrhunskom glumačkom igrom i animacijom doživljavaju u potpunosti. Kristijan je predstavljen kroz dekor i rekvizitu – plavičasti mekani jastuk koji služi sanjarenju i gnjavljenju, vlak s mnoštvom vagona i tereta nadodavanih vremenom te nestašna košarkaška lopta (dizajn lutaka Alena Pavlović). Kroz razigrane komične pasaže vidimo djeda kako provodi vrijeme s unukom podučavajući ga svojim primjerom igri, smijehu, nježnosti, odnosno Kiki u njemu budi želju za igrom i zabavom.
Ova oaza mira i ljubavi, koju vezuje i čuva djedova ljubav prema unuku, nenametljiva je i svedena, topla, ušuškana i svijetla – u mekoći jastučnoga perja i bijelih dlačica tepiha kojima se u bijeloj pidžami s motivom ovčica i u nebeskoplavim čarapama (više na nebu nego na zemlji) kreće djed. Publika ograničenoga broja je intimno blisko postavljena, na sceni – kako jedino priliči ovakvoj temi i scenografiji – ulazeći u područje života mašte u pustinji djedove stvarnosti. Metaforično scenografijom dirigira zatvorena linija (lopta lustera-Mjeseca, krug tepiha, elipsa tračnica), a prate ju rešetke drvenoga naslonjača za ljuljanje i drvene kolijevke – naglašavajući neraskidivost i savršenstvo u povezanosti, ali jednako tako i zatvorsku bezizlaznost. Djedova priča puna je dogodovština s unukom – svima nama poznatih i neodoljivih golicanja i smijanja, nagovaranja i skrivanja, maštanja i tajni – koje najavljuje i odjavljuje kontrastna melodija usne harmonike (glazba Petar Eldan). Zvučni ram bluesa podsjeća nas i postojano podcrtava tugu prolaznosti i imaginarnosti onoga što vidimo na sceni, ističući još više važnost i istinitost onoga što djed osjeća – sreću zajednički provedenoga vremena s unukom.
Važan motiv Djedove priče je motiv vode koji je variran u brojnim i različitim oblicima – od one koja nas nervira kad kaplje iz pipe, preko vode koja teče Dravom i koja čini veći dio našeg organizma, do slina koje nam cure iz nosa i, na koncu, suza. U književnom pejzažu prepoznajemo spisateljsko pero glumca Ivice Lučića. Voda je jedan od elementarnih simbola ambivalentne prirode koji je istovremeno izvor života i uzrok njegova uništenja. U ovome kontekstu simbol vode možemo povezati s dubokim psihološkim slojevima glavnoga lika i s motivom odrastanja iskazanim lajtmotivom koji se u predstavi ponavlja više puta: »Biti odrastao sigurno nije najvažnija stvar na svijetu«. U Djedovoj priči ne dolazi do odrastanja ni doslovce ni u prenesenom smislu riječi. Doslovce ne dolazi do odrastanja zato što bolest – verbalno predstavljena kao imaginarna prijateljica Lea (skraćenica za leukemiju) – prerano odnese Kikija ne dopustivši mu da odraste. U prenesenom značenju izostaje suočavanje s realnošću, prihvaćanje i nadrastanje boli zbog gubitka unuka, jer tuga zarobi djeda u prostoru njihove sobe, igre i zabave, u paralelnom prošlom svijetu koji su bolest i smrt prekinuli ali nisu okaljali, iluziji koja istovremeno hrani i iscrpljuje djedov život. Sigurno nije najvažnija stvar biti odrastao – kako ponavlja u svom carstvu nesvjesnog djed na sceni vjerujući u tu misao i u mometnima lucidnosti naratorski iz off-a tješeći se njome – birajući sam da ostane poput djeteta. 
Na jubilarnome izdanju festivala Djedove priče ponijele su dvije nagrade: Ivica Lučić je sasvim zasluženo ponio prvu nagradu za najbolje glumačko ostvarenje »za izuzetno promišljenu i emotivnu igru s vrhunskom animacijom i oživljenjem predmeta i dekora«, a Maja Lučić specijalnu nagradu žirija za originalu dramaturšku koncepciju »koja u predlošku ima vizuelne elemente režije, dostiže važne humane i etičke vrednosti s jakom emotivnom porukom«. Potresne su i veoma vješto odigrane Djedove priče – ne zastrašuju nas niti nas uspavljuju, ne govore o bajkama sa sretnim završetkom niti o stvarima koje ne mogu biti – povrh svega su istinite. Životne niti povlače i izvlače iz nas vanjski i nutarnji čimbenici – na neke možemo, a na neke ne možemo utjecati – a sposobnost za voljeti drugoga bez ostatka nešto je čemu se sve manje usuđujemo prepustiti. Ima ovakvih djedova mnogo, a Djedova priča poručuje da je najvažnije voljeti osobu koju imamo kraj sebe, bez odgađanja!
Nevena Baštovanović / Foto: lutfestsubotica.net