23. rujna 1922. – Neven donosi tekst Mije Mandića o školstvu bunjevačkih Hrvata na svojem materinjem jeziku u Ugarskoj: »Ne ćemo dalje ići unatrag nego samo do g. 1868. kada je narodnosni zakon donešen. U ovo vreme bile su uvedene u naše osnovne škole hrvatske čitanke, a naš se jezik predavao u bajskoj i kalačkoj preparandiji. G. 1870. i 71. izdao je bunjevačku Abecedu, zornu obuku, čitanku i gramatiku Ivan Mihalović profesor u bajskoj drž. učiteljskoj školi. Sve ovo išlo je po naređenju bečke vlade. Ali Mađari nisu dugo trpili ove nemađarske škole. Već g. 1879. doneše je jedan drugi školski zakon, po kojem je i mađarska nastava unešena u nemađarske škole. Mađarski šk. nadzornici, potpomagani od policijskih vlasti i dalje su išli, te su malo po malo sve veću i veću mađ. nastavu, mađ. uspeh tražili u našim školama, dok napokon ne obustaviše bunjevačku nastavu po svim našim krajevima«.
24. rujna 1939. – Naše slovo piše o političkim prilikama bunjevačkih Hrvata u Subotici: »Kod Bunjevaca postoje četiri političke struje. Te političke struje su: Jrzovci na čelu sa g. Markom Jurićem i g. dr. Ladislavom Lipozenčićem, Jrzovci na čelu sa braćom Ivandekić, Hrvatska seljačka stranka na čelu sa gg. Josom Vukovićem i g. Mićom Skenderovićem i klerikalci na čelu sa g. Blaškom Rajićem koji politički i nacionalno sarađuju sa Hrvatima. Između ovih političkih grupa postoji zategnutost«.
25. rujna 1925. – Bunjevačke novine pišu da je u Subotici 20. rujna održana u organizaciji Bunjevačko-šokačke stranke proslava tisućugodišnjice Hrvatskog kraljevstva. Proslava, piše list, nije bila uspješna. Umjesto 10.000 došlo je 500-600 ljudi, većinom stranaca.
26. rujna 1874. – Subatički glasnik piše o subotičkoj preparandiji (učiteljskoj školi). List želi da se u preparandiju uvede hrvatski jezik. Podsjeća da se u državnoj preparandiji u Baji uči hrvatski i da usprkos tomu »Baju još nije Dunav odno«.
27. rujna 1940. – Bunjevačke novine pišu o nastupu Anice Vojnić, sudske bilježnice Okružnog suda u Kragujevcu, na Beogradskom radiju 30. kolovoza: »Gđica Vojnić pivala je napivom, kakvim pivaju subotički Bunjevci. I eto, stare pisme, naš napiv, milozvučan glas pivačice, zanosna svirka tamburaškog radio-orkestra, sve je to doprinelo, da je ono pola sata prosto elektriziralo slušaoce. U prvi mah radosti nismo se ni sitili onoga, kome imamo zahvaliti, što na beogradskom radiu možemo slušati jedan tako usavršen tamburaški zbor, kao što je zbor g. Aranickoga. Velika požrtvovnost gosp. Aranickog omogućila je Vojvođanima slušati zvuk tambure, a njegovoj odličnoj družini svakako je na diku kapelnik – naš umetnik na tamburi g. Pero Tumbas. Svi su oni prosto sa zanosom pratili pivanje gđice Anice«.
28. rujna 1934. – Glas naroda piše sjednici Predstavništva grada Subotice 22. rujna. Na sjednici je gradonačelnik govorio o odluci Uprave Dunavske banovine po predmetu likvidacije agrarnih objekata u Subotici: »Agrarna je komisija naime utvrdila da je Subotica pre rata imala 51 hiljadu kat. jutara zemljišta, od kojega je 18 hiljada pripalo u Mađarsku 15.272 jutra se podelilo među agrarnim interesantima, a gradu je ostalo 17.679 jutara, od kojih je 8039 jutara pošumljeno, 2357 jutara iznose pašnjaci a svoje dobno prodato je 2376 jutara, 4505 jutara iznose putevi, jezera, groblja i t. d. Kako agrarna komisija želi da od navodnog zemljišta oduzme još 989 jutra i gradsku ekonomiju na Paliću – gradu Subotici bi ostalo samo oko 100 jutra oranice i to najloši pesak«.
