Kršćanin na sve što mu se događa i što čini život treba gledati iz kršćanske perspektive, jer kršćanstvo nije samo neka odrednica pripadnosti, u nekim situacijama potrebna, a uglavnom beskorisna, kako se danas često doživljava. Ono je životni program, koji proizlazi upravo iz pripadnosti Kristu i njegovoj Crkvi. Apostol Pavao u svojim poslanicama upućuje kršćanske zajednice, a i nas danas, kako se živi ta pripadnost, ne samo površno, nego kako ona postaje program života koji kršćane izdiže iznad banalnosti ovoga svijeta i privodi, već za ovoga života, bliže k Bogu.
Pavlov pogled na život
Kršćanin i smrt i život treba promatrati u svjetlu vjere i svoga kršćanskog poziva. Smrt nije kraj, jer iza nje ne nastupa ništavilo. Ona je prijelaz u nešto novo, ljepše. Ona je za kršćanina put k susretu s Gospodinom. Ni život za vjernika nije zemaljsko življenje koje ga usmjerava ulagati napore u boljitak i povećanje kvalitete boravka na zemlji. On nije ni karijera ni užitak. Život je za kršćanina prolazni boravak na ovome svijetu u kojem nastoji ugoditi Gospodinu. Pavao u Poslanici Filipljanima piše: »Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak! A ako mi živjeti u tijelu omogućuje plodno djelovanje, što da odaberem? Ne znam! Pritiješnjen sam od ovoga dvoga: želja mi je otići i s Kristom biti jer to je mnogo, mnogo bolje; ali ostati u tijelu potrebnije je poradi vas« (Fil 1,21-24). Pavao na smrt gleda kao na dobitak, on se nje ne boji niti je želi odgoditi, kao što radi suvremeni čovjek. On zna da je jedino po smrti moguće ući u potpuno zajedništvo s Kristom. Ne boji se, jer zna da je dobar boj bio, kao što će pisati Timoteju (usp. 2Tim, 1,7). Živio je prema svome poslanju, koje je odgovorno shvatio, te je nastojao ne iznevjeriti Božja očekivanja. Nije se bojao ljudi, jer je živio za Boga. To mu je često bilo teško, zato se veseli prelasku k Bogu u vječnost. Ipak on i dalje misli na svoje poslanje, te radi zajednice želi ostati u tijelu, da bi i dalje služio Bogu i ljudima, onako kako to Svevišnji od njega očekuje. Dakle, Pavao o životu i smrti razmišlja samo u svjetlu Krista. Smrti se ne boji, nego je priželjkuje, jer ona je konačni susret s Gospodinom. Ali i živjeti želi samo da bi pomogao onima kojima je navijestio Isusa, da i oni dospiju u konačno zajedništvo sa svojim Spasiteljem. Živjeti želi da bi služio Kristu i Crkvi, ništa drugo za njega život ne predstavlja.
I mi smo poslani
Svatko od nas, jer je kršten, primio je od Krista poslanje. Poslani smo svojoj obitelji, susjedima i prijateljima, kolegama na poslu, naviještati Krista riječima i djelima. Ali, zaboravljamo da smo poslani, zaboravljamo da biti kršćanin znači svjedočiti Krista, širiti Božje kraljevstvo na zemlji, a ne samo tražiti od njega zaštitu i pomoć. A kršćanin je zaboravio da je poslan, pa živi kao i ostatak svijeta, zaboravlja i što je smrt pa je se boji i želi je odgoditi, ne želi o njoj razmišljati. U svjetlu Pavlovih riječi sagledajmo svoj način života, sjetimo se da nas Krist šalje naviještati ga u ovome svijetu. Svatko od nas je primio poslanje koje nas obvezuje da budemo Kristovi u svakoj životnoj situaciji, jer i mi trebamo naviještati među onima među kojima se nalazimo. Kršćanski život nije utrka za bogatstvom i moći, već utrka za spasenjem sebe i svoga bližnjega. Ako tako živimo, smrt nam je onda, kao i Pavlu, dobitak, jer poslanje podrazumijeva i križ, a nagrada je na Nebu.
