16. rujna 1922. – Neven donosi članak Kako su Mađari branili pravo Bunjevaca. Člankopisac (Mijo Mandić) opisuje prilike u Subotici vezane uz temu članka na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće: »Ako je fakat, da su Bunjevci od vajkada a i dan danas u ogromnoj većini u ovome gradu, kako je bilo moguće pored te velike mađarske lojalnosti i svih simpatija prema Bunjevcima, o kojima Hirlapov pisac toliko čavrlja; da je svagdanja gradska i državna mađarska vlada tek jednu četvrtinu subotičkih Bunjevaca priznavala i brojila za Bunjevce, a tri četvrtine pribrojila Mađarima i tako prema vani pokazivala; kako je i Subotica po broju stanovništva treći a po veličini i bogatstvu svojega hatara najveći grad u Mađarskoj napučen sa čisto mađarskim življem. Po ovoj sofistemji svagdanjih mađarskih vlasti Subotica je bila čisto mađarski grad i tu naša bunjevačka rič nije imala mista ni u školi a nit u gradskoj upravi«.
17. rujna 1921. – Subotičke novine pišu o sudbini učitelja, koji su bili primorani ostaviti svoje rodno mjesto Baju. Lajčo Keseić dobio je namještenje u Karavukovu, Matija Agatić u Crvenki, Beno Trskić i Flora Kelner u Senti, Franjo Keseić u Filipovu.
18 rujna 1919. – Neven odgovara na napade demokratskog lista Jedinstvo: »Mi Bunjevci i Šokci smatramo se isto tako dijelom jugoslavenskog naroda, kao i ostali Jugoslaveni drugoga imena. Glede našeg priključka na jednu i drugu političku stranu odlučiti ćemo onda, kada to budemo smatrali sa potrebnim i kada budemo bili sigurni da ćemo to bez pritiska slobodne moći učiniti. A do toga vremena ostat ćemo Bunjevci, a kao takvi iskreni i uvjereni Jugoslaveni, pa bilo to kome pravo ili ne. Mi za sada poznajemo jedino narodnu stvar i držimo, da politika i strančarenje za sada škodi narodnoj stvari«.
19. rujna 1919. – Neven piše o posjetu Jovana Cvijića, predsjednika Povijesno-etnografske sekcije delegacije Kraljevine SHS na konferenciji mira u Parizu 18 rujna. Jovan Cvijić je tijekom svog boravka u Subotici zapazio kako su rasprave Mije Mandića o Bunjevcima »mnogo pritekle povoljnom rješenju našega pitanja«.
20. rujna 1896. – Subotičke novine pišu da je 13. rujna školska stolica u Subotici održala svoju sjednicu, na kojoj je rješavala čisto školske poslove. Jelena Brenner rođ. Budanović podnijela je svoju ostavku na mjesto u Ženskoj građanskoj školi. Pajo Kujundžić je govorio o situaciji među bunjevačkim učenicima i učenicama: »Pajo Kujundžić koncem godine posjetio je u III.-em krugu I. ženski razred, tamo dica čitaju dosta dobro ali to što su čitali, nit magjarski nit na svojem materinskom jeziku razumu; i ovako učenje je prazno i u zaludno; jer gdi se pamet neprosvitljava, to učenje ništa nevridi. U II.-gom krugu pak u III.-ćem muškom razredu, tako je isto postupanje i učenje, kao što je u III.-ćem krugu i u I.-vom ženskom razredu.«
21. rujna 1940. – Obzor piše da se u Subotici i drugim mjestima u Vojvodini koriste stari zemljopisi, u kojima stoji naznačena posebno Savska i posebno Primorska banovina. O Banovini Hrvatskoj nema ni riječi. Ministarstvo prosvjete potvrdilo je ove udžbenike 30. kolovoza 1940., godinu dana nakon osnivanja Banovine Hrvatske.
22. rujna 1920. – Neven piše da je 18. rujna održana redovna mjesečna sjednica proširenog senata Subotice pod predsjedništvom Vranje Sudarevića, nadžupana i gradonačelnika. Raspravljana je između ostaloga i molba Jose Prćića, podgradonačelnika. Prćić je naime molio dopust od 10 tjedana radi polaganja odvjetničkog ispita. Traženi dopust mu je dodijeljen.
