Svaka sredina kojoj je stalo do njegovanja vlastita duha po pravilu ima i svoje urbane legende. Poznate su, recimo, priče da je Lazo Čvarak platio risare da »kose« nepostojećo žito oko Gradske kuće, odnosno da je Stipan što je »nosio vince« nekim slučajem zaspao u mrtvačnici, pa se u gluho doba noći probudio i počeo lupati, a nakon što je na poziv grobara izašao policajac i otvorio, Stipan mu s vrata rekao »tebe sam čekao« na što je nesretni policajac odjednom privremeno zaspao.
Jedna od urbanih legendi svakako je i ona da je neki vozač koji se iz inozemstva vraćao negdje u centralnu Srbiju na Paliću, naravno noću, autom udario klokana, a u blizini se zatekao policajac koji je bio crnac, pa nesretnom gastarbajteru nije bilo jasno događa li mu se sve to stvarno ili je iluzija o Australiji samo stvar premora. Druga slična legenda, o kojoj su pisale i lokalne novine, tiče se majmuna koji su pobjegli iz Zoološkog vrta, pa su u Maloj gostioni i okolnim restoranima pravili kaos tako što su gostima krali ono što su im konobari iznosili na stol.
Priče o životinjama koje su kasnije slijedile niti su bile urbane, a još manje legende. Počelo je u vrijeme rata u kom Srbija nije sudjelovala kada je legendarni oslobodilac teritorija, imovine i ljudskih života Željko Ražnatović Arkan – kao da je to posve normalno – pred kamerama i fotoaparatima defilirao s tigrićem u naručju, a nastavilo se s čudnim »uginućima« ili »bjekstvima« stanara palićkog Zoološkog vrta, na opće podozrenje, sumnju, pa i strah lokalnog stanovništva. Jer, ako je, recimo piton bio toliko inteligentan da otvori vrata svog kaveza i iz njega pobjegne zašto oštrinu svoga uma ne bi još više dokazao i kada ogladni! U nisku nevjerojatnih i sada već posve isprepletenih priča o klokanima, majmunima ili pitonima prošle godine uplela se i ona o crnom panteru koji je, navodno, prvi puta viđen kod Apatina, a zatim se – poput čudovišta iz Loch Nesa – svako malo pojavljivao u različitim dijelovima lijepe naše Vojvodine.
Posljednje čudo globalnog zatopljenja i sveopćih klimatskih promjena palo je prošloga tjedna u vidu lavljeg čeda na kog je u blizini Čantavira naišao jedan stanovnik našeg atara, a onda su – nakon što je to objavio na nekoj platformi – na lice mjesta izašli i djelatnici Zoološkog vrta i policija, malo ga mazili, slikali se s njim, napravili i kratku video storiju (za uspomenu i vječno sjećanje) i ustanovili da je mladunče u jako lošem stanju i dali ga na dalju skrb osoblju Zoološkog vrta. Prema prvim informacijama mala lavica stara je 4-5 mjeseci, nije navikla na meso (bila je, valjda, hranjena mlijekom), a prema posljednjim u utorak je operirana, slomljene su joj noge i veterinari se bore za njen život.
Ako po strani ostavimo komentare i nagađanja sugrađana kako to da je tek sada ustanovljeno da su maloj lavici slomljene noge i kako je uopće u takvom stanju mogla ići po njivama i putovima oko Čantavira, odnosno nije li »borba za život« pripremanje za njen nestanak iz javnosti i što se u biti iza toga krije, opet ostaje čitava savana prostora za čuđenje i pitanja.
Otkud uopće lavica-mače u vojvođanskoj ravnici? Gdje joj je mama? Kome je pobjegla?
Odgovori na ova pitanja po pravilu vode u mutne vode krijumčarenja divljih životinja, od kojih su mnoge i zaštićene vrste. Prema navodima iz Uprave carina (Danas, 23.-24. rujna, str. 9) do sada u Srbiji nije zabilježen slučaj krijumčarenja velikih divljih mačaka, ali zato jeste majmuna ili krokodila, primjerice. Zajedničke osobine u takvim i sličnim slučajevima su da se životinje drže u neadekvatnim (najčešće skučenim i mračnim) prostorima, da su slabo ili neodgovarajuće hranjene, da su zbog toga najčešće izmučene i iznemogle i da je, naravno, riječ o vrlo unosnom poslu! Prema tvrdnjama »upućenih« za malu lavicu, poput ove u blizini Čantavira, može se dobiti i nekoliko tisuća eura, a prema riječima voditelja Jutarnjeg programa Radio Novog Sada na mađarskom (utorak, 26. rujna, oko 8.30) – dok je sa svojim sugovornikom razgovarao na tu temu – već i površno surfanje društvenim mrežama otkriva likove čije profile krase upravo takve egzotične životinje.
Kako je mala lavica kod Čantavira nađena bez ijednog osobnog dokumenta, a kako su se čudne stvari (spomenute i u ovom tekstu) događale i ranije eto možda polazne osnove Odjelu za suzbijanje krijumčarenja Uprave carina i njihovim kolegama iz srodnih institucija da se malo ozbiljnije pozabave ovom zanimljivom problematikom. U protivnom, tko zna: možda nam mečka – poput one u Crikvenici od prije nekoliko tjedana – uskoro zaista zaigra pred vratima. A za njom, zašto ne, i ostalo društvo iz Noine arke, kao blagoslov za sve ono što kao vrsta svakodnevno činimo.
Z. R.