Kršćanin je onaj koji pripada Kristu, koji živi pod Kristovim pogledom, koji uči iz Kristova nauka. Prema tome, kršćaninov život razlikuje se od života onih koji Krista ne poznaju ili ga odbacuju. Riječ Božja prošle nedjelje uputila nas je na ljubav koju kršćanin treba osjećati i širiti, a ove nedjelje se nadovezuje na temu ljubavi i poučava nas o praštanju. Može li se govoriti o ljubavi ako izostaje praštanje? Treba li kršćanin ljubiti samo one kojima ne treba ništa oprostiti? Zašto praštati kad neki ljudi svojim postupcima zaslužuju da prema njima razvijamo negativna osjećanja? Smije li jedan kršćanin tako razmišljati?
Kristovi smo
Pavao piše Rimljanima: »Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li dakle ili umiremo – Gospodinovi smo. Ta Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima« (Rim 14,7-9). Svaki kršćanin je Kristov, i sve što činimo, činimo da bismo Kristu služili. Njemu pripadamo i ta pripadnost mora biti vidljiva. Onaj tko ne želi pripadati Kristu odbacuje ono što Krist od čovjeka traži, a onaj koji želi s radošću to prihvaća. A Krist od čovjeka jedino što traži je ljubav. Iz ljubavi proizlazi sve ono ostalo što nas je Isus poučio, prije nego je za naše spasenje položio svoj život. Njegova smrt i uskrsnuće dogodili su se za naše otkupljenje. Po tome smo njegovi, ali samo ako to prihvatimo.
Kršćanin prašta svima
Važan dio kršćanskoga života je praštanje. Onaj tko prašta živi upravo onako kako Krist uči, želi biti Kristov i prihvaća spasenje koje je Krist za ljude zavrijedio. Ali praštati je teško, znaju svi oni koji su doživjeli neku nepravdu, koji su bili povrijeđeni i izdani, koji su bili odbačeni i napušteni. Nije li sve to proživio Isus, a ipak je molio s križa za svoje neprijatelje.
Kada je Petar pitao Isusa koliko puta treba oprostiti bratu, on mu je ponudio odgovor koji znači bezbroj puta, dakle uvijek. Tada je ispričao prispodobu o kralju koji je svome sluzi oprostio velik dug, a taj isti sluga svome prijatelju nije oprostio mali dug. Zato ga kralj, kad to doču, preda mučiteljima dok ne vrati dug (usp. Mt 18,21-35). Bog je onaj koji prašta ljudima. Prašta im sve i uvijek. Svatko od nas sam najbolje zna koliko je puta molio Boga za oprost i na taj oprost računao. Božja ljubav i njegovo milosrđe su bezgranični, zato tako olako i računamo da će nam oprostiti sve naše grijehe i nedjela. Međutim, on od nas traži da i mi opraštamo onima koji su se o nas ogriješili. Jer onaj koji očekuje da mu se oprosti, mora i sam praštati. Tako i u molitvi Gospodnjoj molimo, tražimo da nam se otpuste naši dugovi, kao što i mi otpuštamo svojim dužnicima. A koliko više Bog ima nama da prašta nego što smo mi kroz svoj život u prilici da praštamo drugima.
Onaj koji ljubi, prašta. Ljubav uvijek prašta. A Isus nas poziva da ljubimo svoje neprijatelje, jer ako ljubimo samo one koji ljube nas, ne razlikujemo se od nevjernika. Dakle, kršćanin uvijek mora nastojati oko praštanja, jer tako nastoji i oko svoje vječnosti. Sirah piše: »Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa kad budeš molio, grijesi će se tvoji oprostiti. Ako čovjek goji mržnju na drugoga, kako može od Gospodina tražiti ozdravljenje?« (Sir 28,2-3). Praštanje nas vodi k Bogu, čini nas istinskim kršćanima i daruje nam mir u srcu. Onaj koji prašta Kristov je, jer tako je činio i sam Krist.
