Durmitor je nešto sasvim drugo. Znala sam to od prije, još dok sam samo čitala i maštala o njemu. Ono što nisam znala je da će me tako zavesti i da ću mu se htjeti vraćati svake godine.
Ne volim gledati vremensku prognozu. Na stranu to što često nisu točni. Ono što me više muči je to što kada otkrijete da je prognoza za željeni dan loša, ne samo da vam to poremeti plan za taj dan već vam promijeni i raspoloženje za sve dane do željenog. Splet okolnosti je takav da oko sebe uvijek imam ljude od kojih barem jedan redovito prati vremensku prognozu i uznemirava me vijestima o njima. Sjećam se boravka u Novom Vinodolskom i vječnog javljanja i najave oluje. Otkako smo došli, svakoga dana smo iščekivali nevrijeme i zbog njega odgađali razne događaje. Nevrijeme se dogodilo petoga dana našeg boravka usred noći, pa kad smo se probudili opet je bio pravi ljetni dan.
Kad smo stigli na Durmitor, pogledali smo prognozu i rekla je da će od planirana tri dana na Durmitoru dva padati kiša. Dakle, samo treći dan, za koji je planiran povratak kući, neće biti kiše. Problem s planinama je što ne možete potpuno zanemariti prognozu koja predviđa grmljavinsko nevrijeme, jer se popnete na vrhove i tamo oluja ima nešto drugačiju i jaču dimenziju. Oni koji me poznaju, znaju koliko sam se stužila u tom trenutku. Stvarno sam željela osvojiti vrhove. Moj prijedlog je bio da, kad već vjerujemo prognozi koja kaže da će kiša početi padati u podne, krenemo ranije i krenemo s usponom u šest, kako bismo ga završili do kiše. Tako je i bilo.
Na vrhu Durmitora
Ranojutarnji odlazak na planinarenje ima posebnu čar. Vi se probudite i priroda se budi. Sve je nježno, mirno i netaknuto. Nema puno ljudi. Sunce izlazi i sva priroda je tu samo za vas.
Prvi dan bio je rezerviran za osvajanje Bobotovog kuka, najvišeg vrha Durmitora koji se nalazi na 2.523 metra nadmorske visine. Početna točka našeg uspona bio je prijevoj Sedlo, gdje smo ostavili automobil.
Bilo je godina kada sam puno planinarila. Uglavnom su to bile planine do kojih se iz Sombora stiže za par sati vožnje. Bile su Fruška gora, Divčibare, Tara, Stara planina... Ali nijedna nije kao Durmitor. Veličanstvena, grandiozna i prijateljska. Dodala bih: u nekim trenucima i zastrašujuća. Jer, kad vam treba sajla na stazi da biste svladali dionicu, onda stvar nije naivna. Na samom kraju uz sajlu čeka vas kaciga, da vas zaštiti od straha od kojeg će vam se malo zavrtjeti u glavi. No, unatoč tome, od prijevoja Sedlo do Bobotovog kuka ima oko pet kilometara čiste ljepote, izvora pitke vode i prostranih pogleda na jezero.
Sretan je tko porani
Kad rano kreneš, sam si u planini i lijepo je. Parkirali smo u samom oblaku kojeg smo prošli i nakon pola sata dobili osunčane doline i vrhove. Na samom vrhu smo imali društvo još dvoje planinara, skyrunnera, fantastičan pogled na Crno jezero i mali pravi intimni trenutak s visinama. Stvarno prelijepo.
Ušli smo u auto u dva sata, taman kad je počela padati kiša.
Popodne smo ložili vatru i uživali u kiši na Durmitoru, umornih mišića i punih srca. Sutradan smo posjetili Crno jezero, kojem sam ovaj put ostala dužna veslanje i kupanje u njemu. Oblaci su me neprestano nadzirali, ali nisu kvarili ljepotu već su svemu davali poseban, pomalo mističan štih.
Dan povratka obogatili smo posjetom Zminjem jezeru, te prolaskom kroz kanjon Tare. Zaista je nevjerojatna i divlja priroda koja je bila upakirana u ovaj moj godišnji odmor. Veselim se ponovnom susretu s njom.
Gorana Koporan
