Prvi dio putovanja, koji je protekao u znaku Maratona lađa i lađarica, bio je gotov i vrijeme je bilo odvojiti se od ekipe i poći svojim putem u nove avanture.
Dubrovnik je odabran kao polazište novih avantura. Imala sam sreću Dubrovnik upoznati prije nekoliko godina kada smo u njemu trčali utrku. Bio je to odličan izbor za otkrivanje ovog prekrasnog grada iz nekoliko razloga. Za utrku se biraju ključne točke grada i uvijek se trči kroz neki dio koji ne biste dirali u okviru samostalnog obilaska. U sklopu starter paketa dobili smo propusnice za najvažnije stvari u Dubrovniku, čiji ulaz nije ni malo jeftin...
Ovoga puta smo imali samo pola dana na raspolaganju i misiju uhvatiti duh i dah Dubrovnika za nekoga tko u njega nikada nije kročio. I bilo je prekrasno. I Dubrovnik je bio prekrasan. Po meni, posebnu čar dobiva kada padne mrak i kada mu se upale sva svjetla. Jedino što nam je nedostajalo i što me svakako poziva na još jedan posjet je odlazak na brdo Srđ. Mislim da je to pogled u koji se zaljubljuje i da je to karika koja nedostaje.
Tivat zauvijek
Prespavali smo u Herceg Novom kod prijatelja i sutradan krenuli prema rtu Veslo, iako su naše ciljne destinacije bile Durmitor i Prokletije. Ovo je prvi put da sam na pitanje kamo želiš putovati: planina ili more, odabrala planinu. Bez razmišljanja.
U redu za trajekt počinju se događati neočekivane stvari, a iz auta se začuje čudan zvuk. Lupkanje poput udarca metala u metal... To definitivno nije zvuk koji želite čuti iz automobila, a ponajmanje kada ste na odmoru. Vozili smo se još malo i u Tivtu odlučili da moramo stati i potražiti pomoć osiguranja koje smo platili. Cijeli dan dobiva drugu dimenziju, a tempo mu diktiraju Crnogorci.
Malo me smeta taj njihov lagani tempo i odugovlačenje, ali dobro, nakon par sati dolazi mehaničar i kaže nam da ne možemo nastaviti put i da će sutra pregledati auto. Htjeli-ne htjeli, moramo ostati u Tivtu. Iskreno, Tivat me uopće ne privlači. Kad bih birala između Tivta i šume u mom kraju, najvjerojatnije bih izabrala šumu. Ali, uzmi ono što ti je dano. Vijest od mehaničara je bila da moramo čekati još jedan dan da dio stigne. Kako su se stvari odvijale, počeli smo razmišljati da ćemo zauvijek ostati u Tivtu.
Nije Tivat tako loš kako ga ja zamišljam, ali more u Tivtu, ili barem onaj dio mora koji sam posjetila, nije ono što volim. Opekla me i neka trava, što mi se nikad nije dogodilo na moru.
Rt Veslo
Ali tri dana kasnije, bogatiji za jedno iskustvo, nekoliko poznanstava, jedno stopiranje i par anegdota, nastavljamo dalje. Napokon na putu za kamp na rtu Veslo. Naravno, kiša tek tada počinje, ali kome još smeta kiša na godišnjem odmoru.
Rt Veslo uistinu je poseban komad mora. Kasnije sam pročitala da je proglašena najljepšom plažom na crnogorskom dijelu mora. Stijene, pučina, prozirni tirkiz u kojem se vidi sjena daske na kojoj veslate. Ogromna plaža, bez gužve, kamp, masline... Sve je kao u najljepšem krajoliku. Prizor kakav želite staviti na fototapetu i gledati ga svakoga dana. Žao mi je samo što tamo nismo imali vremena provesti više od tri dana, ali put je zvao dalje i moj susret s Durmitorom bio je sve bliži.
Gospodina Durmitora ostavljam za posljednji zapis s ovog putovanja. Zaslužio je.
Gorana Koporan
